Pošto smo, na dugom putu biološke i civilizacijske evolucije, tražeći mjesto u prostoru svijeta u kojem živimo, izgubili kontakt s prostorom našega tjela, osjećaj boli je signal koji nas poziva da potražimo crne rupe u našoj svjesti, anđeosko biće koje nas brani od nas samih, tajnoviti simbol našeg zaborava, mjesto s kojeg trebamo krenuti na putovanje u ono nama nepoznato, u univerzum našeg utjelovljenog uma.
Mi posjedujemo osjetilo vida i sluha, opipa i mirisa, ali nemamo određeno i imenovano osjetilo boli. Bol je osjećaj i stanje u kojem se nalazimo. Iz aktivnog osjećajnog stanja, spoznavanja boli, obično prelazimo u pasivno stanje podnošenja boli. Nepokretnost našega tijela i pasivnost našeg uma, ddanas nazvano depresijom, je najbolji medij u kojem se osjećaj boli može nesmetano širiti.
Očigledno je da se čulo boli na neki način pravilno rasporedilo cijelim tijelom, bez posebnog mjesta boravišta na koje bi se moglo djelovati. U medicini je danas poznat fenomen reflektiranja boli, što znači da je njen uzrok, često udaljen od mjesta na kojemu je osjećamo.
Tako bol, kao pojam, postaje dio fenomenologije samosvjesti pa o njoj možemo misliti i pisati, ona postaje osjećaj, istinska svjesna spoznaja, osobni doživljaj, u znanosti objašnjena kao filozofska qualia, ja ću je nazvati anđeoskim svjetlosnim bićem naše svijesti.
Fenomenologija svijesti je filozofska disciplina koja proučava qualiu, pojavnosti u ljudskoj svijesnoj spoznaji. Spoznavajući svjesno pojavnosti u nama samima mi otvaramo direktan put do samospoznaje, poimanja samoga sebe, a da pri tom ne moramo sebi samome taj doživljaj ili osjećaj definirati ili objašnjati. Mi to jednostavno osjećamo, osjećamo tog stražara na portama života, Anđela čuvara na portama zdravlja.
Kada me nešto zaboli, ja znam, bez velikog objašnjavanja i traženja definicije, da me boli.
Fenomenološku kakvoću boli, opisujemo: bridi, imam okus limuna u ustima, peče kao vatra, svrdla mi po kostima, jednostavno rečeno, boli me.
Svi ti subjektivni izričaji nisu dokazivi niti uporedivi, oni su samo deskriptivni- opisni, ali su najintimniji i samo naši. To je naša Qualia, naš Anđeo čuvar čijim bićem uranjamo u svjetlosnu dimenziju našeg istinskog postojanja.
Uzmimo kao primjer Proustov doživljaj tjelesnog stanja u kojem se nalazi o kojem je poetski pisao u svom romanu "Traženje izgubljenog vremena".
Što su madeleine, zna svaki čitalac, ali okus koji su ostavljale u Proustovom sjećanju je samo Proustov. Okus madeleine u jedno prozračno, ljetnje jutro, uz topli čaj i miris cvjetnog vrta obiteljske kuće, poetično i dinamično opisan je, ipak, samo Qualija Proustovog osjećaja okusa.
Dok pišem, pored mene na stolu je čaša mlijeka, a kroz prozor ulazi jutarnje sunce u moju sobu. Qualia mog vizuelnog doživljaja je nedjeljiva, a isto tako niti qualia okusa mlijeka niti qualia šuma koji nastaje u mom grlu pri gutanju. To je ono najsubjektivnije u meni, ali i u vama ako se pokušate sjetiti okusa jabuke u ustima ili mirisa dunja s bakina ormara. To su naša osobna duševna svojstava, to je naš Anđeo čuvar.
Jedno takvo svojstvo je i osjećaj boli. U tom kontekstu, bol postaje veza između naše svjesti i mjesta gdje ju osjećamo, objašnjiva samo nama samima, našim misaonim i emotivnim umom.
Qualija boli je, privatno, unutarnje, neposredno svjesno spoznato duševno stanje. To stanje poznaje svatko od nas iz osobnog iskustva. To je stanje puno intrinsiških kvaliteta, dakle, doživljavanja posljedica procesa uzrokovanog "nečim" unutar organizma u kojem nastaje.
http://o-boli.blogspot.com/
http://moja-kineziterapija.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen