Stvaralaštvo je svojstvo koje smo religijom personificirali u ime velikog Boga. Izrastao iz legendi i priča on je stvoritelj neba, zemlje i vremena, on je taj koji je prvom čovjeku udahnuo život i poželjeo da čovjek sam sebe i svoje vrijeme stvara. Tako nastade prvi zakon ljudskog sazrijevanja. Mistificirajući početak, čovjek ga se počeo i bojati. Iako vjeruje da je sve volja Božja, on je prestao slijediti njegovu prvu želju i zaboravio zakon po kojem je nastao, prestao je vjerovati u snagu stvraralaštva u sebi.
Vjerovanje da iz ništa, može nešto nastati, nije dokazano ni u jednoj mitologiji, pa čak ni u Bibliji. Usprkost tome je taj postulat u vrijeme srednjeg vijeka postao dogma koja je tvrdila da svijet i čovjek u njemu nije nastao iz sebe samoga nego voljom Božjom.
"Ex nihilo nihil fit" uskliknuo je Giordano Bruno braneći čovjeka.
"Bog je svemoćan" vrištali su crkveni oci
"Bog je od crkve izmišljena riječ, riječ koja je suzbila stvaralačku snagu u čovjeku, koja je obuzdala anđeosku snagu u ljudskoj duši, ali ta snaga ne nestaje, ona je uvijek tu, iskri se u svakome od nas. To je ono kontemplativno u nama, to je ljubav, snaga koja u sebi sjedinjuje suprotnosti i postaje univerzum istinskog postojanja." Giordano Bruno je već onda pokušavao dokazati ono što još uvijek znanstveno nije dokazano, tajnovitu snagu svjetlosnog bića u nama samima.
Istina je, ideje se ne rađaju u praznim glavama. Svijet ideja nastaje iz podataka koje smo pohranili u onom dijelu uma koji je odgovoran za pamćenja i sjećanja. Što više podataka to više ideja, to više mogućnosti da uspijemo uistinu pronaći nova rješenja za stare probleme. Vrijeme tada postaje sudionik u traženju istine o toj čudesnoj svjetlosnoj dimenziji našeg postojanja. Mi smo vrijeme rastegnuli i podjelili, mi smo ga odvojili od sebe i stalno trčimo za njim. Stvorili smo model velikog svijetskg sata po kretanju nebeskih tijela i on nam omogućuje mjerenje i određivanje zakona u prirodi. Taj veliki svijetski sat sadrži vrijeme u sebi, vrijeme vidljivo u putanjama sunca, mjeseca i zemlje. Promatrajući beskrajno zvijezdano nebo mi vidimo pokrete u njihovom nastajanju, tim pokretima brojimo svoje sate, dane, mjesece i godine ne osjećajući taj isti pokret u sebi, snagu Anđela stvaralaštva u svjetlosnom zagrljaju bezvremena.
Spoznajmo zvjezdano nebo u sebi, osjetimo sunce negdje u dubini duše, počnimo gledati unutarnjim očima i tada ćemo vidjeti kako se planete kreću na svojim putanjama i kako se svemir širi snagom naše svijesti. Mi smo mali univerzumi u velikom, ali u isto vrijeme i više od velikog univerzuma jer mi smo spoznali da on postoji i mi tako posjedujemo više od njega. Milijarde tih malih kozmosa luta plavom planetom nesvjesni svojih snaga i svoje moći. Mnogi uzaludno muče svoja tijela i svoju dušu da bi se možda jednoga dana spojili sa vječnosti i beskonačnosti velikog svjetskog sata ne osjećajući taj sat u sebi. Tisuće znanstvenika luta granicom između znanja i neznanja tražeći izvor energije koja im taj put omogućava. Dokazali su da je prostor- vrijeme svjetlosna dimenzija našeg postojanja, ušli u najsitnije djeliće materije i dokazali da ona nije čvrsta, da je ona samo vrtlog anđeoske energije iz koje se razvio ovaj veliki svijet. Spoznajmo tu snagu u sebi, osjetimo Anđela stvaralaštva u dubini duše i onda ćemo shvatiti da stvaralaštvo nije poriv nego osnovni zakon našeg postojanja u univerzumu.
Ako je uistinu na početku bio Bog, ono duplo biće koje je svojom misli u sebi stvorilo snagu ljubavi i alkemijskim vjenčanjem osmislio čovjeka u univerzumu onda mi uistinu nosimo u sebi gene stvoritelja, mi u sebi nosimo cijeli svijet i ostajemo svjetlosni most između početka i kraja vremena.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen