Anđeoska balada sretnom trenutku

Jednom davno sam pročitala baladu tijelu u pokretu tanga i pokušala bez glazbe spoznati osjećaj pisca koji je svoju ljubav i tugu skupio u tih par stihova. U mojoj glavi su nastajale misaone slike, vidjela sam riječi kao poludjele ptice, kao zalazak sunca, kao suzu na obrazu i kao zagrljaj anđeoskog bića, kao svjetlosnu dimenziju istinskog postojanja. Te slike su budile u meni osjećaje i sjećanje, redale su se blještave uspomene o jednom davnom, bolnom rastanku. Vidjela sam sebe u trenucima koje nisam znala opisati riječima, trenutcima koje nazivah olujom ruža, trenutcima sklepanih u nezgrapne pjesmuljke, a onda jedne večeri vidjeh "Baladu tijelu" na pozornici velikog svjetskog teatra.
U svjetlosnoj dimenziji sretnoga trenutka prepoznah muško i žensko tijelo u prošlom i trenutačnom zagrljaju, u vječnom titranju nebeskog vretena, u spiralnoj dinamici svijesti. Osjećaji autora stiha su postajali zlaćana spirala koja me je povezivala sa anđeoskim plesom vječne svjetlosti ljudskoga uma. Poželjeh zaplesati, poželjeh kroz plesni pokret uistinu osjetiti  ono napisano, jer to je u isto vrijeme bila balada o njihovom i mom tijelu u trenucima tuge, tog riječima neopisivog osjećaja, tog osjećaja punog neželjene tišine, osjećaja bez anđeoske snage sretnoga trenutka.
Dva lijevo, jedan desno šaputao je anđeoski glas zrakama svjetlosti koja se igrala s pokretima tijela. Vidjeh lica plesača u zrcalu sna, našminkana za nastup, ali šminka nije mogla sakriti njihovu čežnju za ljubavlju koja ih je spajala i odvajala u isti tren. Pokreti njihovih glava su odavali čas sreću, čas bol. Glave su padale i dizale se, dva lijevo jedan desno, oni su iz kolijevke svojih unutarnjih nemira crpili zagrljaje svaki tren drugačije, ali sa uvijek istim žarom. Na dlanovima su treperila njihova srca, na usnama zanos, a u mojim zrcalnim neuronima su nastajale nove misaone slike i ja uistinu doživjeh anđeosku baladu sretnom trenutku, baladu koju sam davno pročitala ne osjećajući snagu svjetlosnog bića u sebi.
On je pokretom govorio o vremenu sreće, o trenutku u kojem su još slobodni, kao poludjele ptice, pjevali ljubav. Ona se pokretom prisjećala da je iznenada poslije te ljepote prestalo sjati sunce, da se ugasio san, da ih je napustio Anđeo sretnoga trenutka, da je utihnula svjetlosna muzika, da je nestala lakoća postojanja u zagrljaju ljubavi.
Pogledaj, poziva je Anđeo trenutka, pogledaj slatka damo, ovdje treperi nova vatra slična onoj iz prvih  poljubca, iskri slična svjetlost iz prvih zagrljaja. Pred mojim očima je izrastala fontana svjetlosti, pokreti su uistinu postajali sjenke njegovih srca, vidjeh njegove žedne duše u pustinji osjećaja, osjetih pješćanu oluju njegovih nadanja i želja. U pokretima njegovih dlanova zatreperiše ostaci njegova nekada sretnog srca, a u  izrazu njegovog lica prepoznah i vidjeh tugu za prošlim vremenima. Tada doista shvatih da tango nije samo ples, on je doživljaj i izraz duševnih stanja. Tijelo, vođeno anđeoskom snagom sretnoga trenutka, sjedinjeno u svjetlosnom zagrljaju istinskog postojanja postaje čarobna odora za dušu, veo koji sakriva tugu, nagovještava sreću i odaje snoviđenja. Spiralna dinamika zlaćanog vretena izrasta u labirint zrcala u kojem se ogledaju sva duševna stanja, a uzdrhtalo srce titranjem svojih struna progovara jezikom razumljivim svim srodnim dušama univerzuma.