Anđeoska blizina

U jednoj od onih noći kada smo gazeći nebesku rijeku tražili put ka snovima osjetih da među zvijezdama nema mostova. Osjetih lažnost nekih davnih vjerovanja, spoznah da svjetlost zvijezde pod kojom sam rođena ne sjaji više pred mojim očima. Stavih srce u vjetar tvoje anđeoske blizine i začuh šapat tkiva univerzuma, simfoniju istine, svjetlosnu muziku naših uzdrhtalih duša. Nošeni čudesnom melodijom satkanom od stihova naših srca krenusmo anđeoskim putem, putem spiralne dinamike zlaćanih zakona drevnih istina, treperavim putem novih vjerovanja. Izašli smo iz tame noći ti i ja i ušli u neki novi, samo nama vidljivi svijet. Razbili smo tišinu noći probuđenim još neostvarenim željama dok je vjetar anđeoskim glasom pjevao baladu o ljudskim čežnjama, a zvijezde uistinu šutjele o snovima. U treptajima svjetlosnog zagrljaja, u Nautilusu znanja vidjeh anđeosko biće, ljepoticu satkanu od materije kojoj je majka nad majkama poklonila sjaj bezvremene duše, prepoznah most koji smo zabludom neznanja tražili među zvijezdama. Gledali smo plažu, more i mjesečinu kako se kupa u tom beskraju sna. Tvoje lice jasno vidljivo u zrcaljenju mjesečeine, u anđeoskim očima ovog čudesnog sna. Između nas i mora na pješćanom žalu zaiskri sjenka prošlosti. Kapljica neke čudesne vode se pretvori u izvor iz kojeg ističe rijeka bez povratka. Zakoračili smo u snagu zlaćane spirale zaboravljajući nebo koje je kišilo još neisplakanim ljudskim suzama, a vrtnja nebeskog vretena je ispirala ostatke neznanja na svjetlucavom pijesku života. U tragovima naših stopala se kupalo tek naslućeno jutro novog buđenja.Ti i ja sjedinjeni u žudnjama, sjedinjeni u spirali anđeoske snage vidjesmo osmijeh neba i na horizontu, iza oblaka svijetlo nad svijetlima, ljubav u ovom sretnom trenutku svitanja.