Šapat anđeoske duše.

"Neću sanjati, hoću budna, hoću samo snena, ali svjesna prodrijeti do središta osjetilno- osjećajnog labirinta, uroniti u ocean i pronaći sedefastu školjku u kojoj skriven spava biser ljepote." pomislih u jednom trenutku neodlučnosti i neživljenja. Možda ću onda shvatiti da je ovo što gledam samo iluzija, a možda ću stojeći pred ogledalom prepoznati onaj drugi dio sebe u njemu, uistinu doživjeti noć svih noći, noć u kojoj se otvaraju vrata neba i vidjeti kako sunce i mjesec, duša i materija slave svoje vjenčanje, doista osjetiti vrijeme kao radosnu svjetlosnu kupku postojanja, pjenušavu kupku vječne sreće.
Beskonačnost koju osjećam se krije u strpljenju da savladam svaku novu polovicu puta koje se kotrlja predamnom. Anđeoski zamak, koji tražim, je tu na dohvat ruke, ali još uvijek na pola puta od već pređene polovice je predamnom, pa još jedna polovica od pređenog, pa još jedna polovica, pa polovica od sljedeće polovice. Sjedinjujem misli Kafke i Zenona u alkemiju sna potvrđujem samoj sebi da su beskonačnost i vječnost u meni samoj, u tom vjenčanju sna i jave, tuge i sreće, znanja i vjerovanja, svjesti i podsvjesti. Susretati nepoznatu sebe, slušati njen glas u svakom trenutku postojanja, slijediti unutarnji šapat, anđeoski šapat snene duše, izgubiti se u pogledu očiju boje sna, slušati anđeoske šapate njegove duše i osjetiti ljubav, zakoraknuti svjetlosnim mostom sjedinjenja u zajedničkom snu.
Čini mi se da stojim na obali nevidljivog mora iz kojeg izranja snaga postojanja. Neumorni valovi nezaustvaljivo dodiruju osjetila, dolaze i odlaze, penju se i spuštaju, ali su uvijek tu i nedozvoljavaju isušenje svjesne spoznaje. Emocionalni um, anđeoska snaga istinskog postojanja, tajnoviti otok mira i stabilnosti, anđeoski zamak u beskrajnom moru života sidri u meni sretan trenutak u kojem se utopih u anđeoskom pogledu očiju boje sna. Svako jutro kada se još snena okupam u toj ljepoti odlučujem se uvijek iznova za ljubav. To je svaki puta novi osjećaj, osjećaj koji potvrđuje stari, to je raskrižje sudbine i put ka vječnosti.
U anđeoskom dvorcu postojanja, u treperavoj duši mojoj, u srcu uznemirenom se zrcali lik i ja znam da volim. Svaki novi trenutak je nova istina o životu, novo alkemijsko vjenčanje svjetlost i tmina, duša i materija u anđeoskom zagrljaju, svijest i podsvjest u milovanju. Fontana vječnog života, njegova i moja slika treperave u suzama neba, blještave u kapljicama sunca, sretne u kristalima sna, u anđeoskom šapatu duše,
sjedinjene u osjećanju osjećaja, u ljepoti života pretvorene  u ljubav.
To je poezija mojih misli, ona se ne razlikuje od poezije prirode, poezije univerzuma s kojom sam svjetlosnim zagrljajem neba sjedinjena. Ako je stvarna činjenica da se sve u univerzumu ponavlja, ako sam već jednom bila i ako ću još jednom biti i činiti isto što sada činim, onda bih trebala činiti samo dobro da se ono ponavlja. Živim ulovljena u mreži vremena u kojoj ću beskonačno trajati. Sve drugo oko mene će se možda mijenjati, moje tjelo će možda izgledati drugačije, ali ja ću i za tisuću godina biti ista, moja duša će biti ogrnuta svjetlošću zvijezde pod kojom sam rođena, bit će branjena anđeoskim štitom Anđela koji stražari nad mojim snovima. Ako u ovom ljubičastom beskraju postoje i drugi svjetovi, možda se zrcalim u njima kao što se oni zrcale u meni. Osluškujem svjetlosnu muziku životnih i ljubavnih sfera, osluškujem šapat anđeoske duše univerzuma i  vjerujem u ljubav.