Anđeoski dvorac

Postoji, da postoji negdje u dubini svjesti, negdje daleko u maglovitim daljinama duše, negdje visoko na hridima sjećanja, negdje u zagrljaju vječnog vjerovanja, da, tamo u bjeličastom oblaku davnih uvjerenja postoji, iz kristalnih niti osjećanja osjećaja, nevidljivom rukom davno danih obećanja uklesan u uspomene stoji i eone broji dvorac u kojem anđeosko biće svjetlosnu dimenziju našeg postojanja kroji. Zidovi su njini satkani od zvuka nebeske harfe titrajućih struna, okna, iza kojih ljubav bezvremeno vjekuje, blješte svjetlošću satkanom od venerinog zlata, a pjena iznjedrena iz mjehurića sreće vrije na portama srca, pjenušava kupka izrasla iz klatna našeg unutarnjeg sata. Ta tvrđava u kojoj ljubav nad životom bdije, svjetlosna galija puna neprocjenjivog blaga, galija satkana od snova plovi oceanom drevnih snoviđenja, sidri se u lukama sretnih trenutaka i u srcu svakog zanesenjaka ostavlja svjetlošću satkani anđeoski trag. S oblacima pleše anđoski ples, s maglovitim velom svoje godine trenutcima sreće odijeva i sanjarima poklanja svjetlosnu dimenziju utkanu u bisernu nisku iznjedrenu iz sedefaste školjke na pješćanom žalu vječnog postojanja. Treperavo zdanje iskri u nedohvatnim visinama ljudske spoznaje, diše strunama vremena, odkucava trenutke kapljicama rijeke bez povratka, budi se ritmom spiralnog svitanja, uranja u sutone vrtnjom zlaćanog vretena, sniva lepršavošću ljubavnog beskraja i zvjezdanim slovima bajku o tajnovitom labirintu kristalnih zrcala, o Anđeoskom dvorcu u nama samima, svima nama iz trenutka u trenutak iznova piše.