Život ta vrteška iznikla na izvoru nad kojim bdije ruka nekog tajnovitog vrača, vrtšeka sakrivena u očima vječne vrtnje vretena promatrača, apsolutno relativna igra dviju riječi, apsolutno relativna istina skrivena u vremena rijeci, u fontani svjetla na svemirskoj cesti, u kupki pjenušavog zanosti veselja, u ponornicama osjećanja naših, u kapljicama snova punim tajnovitih želja. U treptaju oka krije se razdaljina koja srce draži, istina osvijetljena nepostojanjem laži, osmijeh prijatelja, treptaj leptirovih krila u dubini duše, treptaj što orkane osjećaja budi, pupoljak cvijeta što miomirise prostor- vremenom širi, tračak svijetla što zaobilazi materiju mrtvu, materiju tijela bez srca i duše, materiju vječnog nepovjerernja, materiju bez znanja i snova, materiju lažnih obećanja. Svjetlost svojom anđeoskom snagim i brzinom svojom geometriju beskrajnoga neba mijenja, zagrljajem svojim čovjeku u čovjeku sreću sa izvora daruje, sve razdaljine srodnih duša snagom svojom smanjuje. U tišini nutarnje dubine, u beskraju neznanja jedna zvjezda iskri, Anđeo čuvar naših vjerovanja i brzinom svoga svjetlosnoga smijera mijenja drevna uvjerenja, zakrivljuje prostor, zaustavlja vrijeme jer u brzini njenoj skrivena je tajna naših povjerenja. U beskraju beskrajnoga neba Einstein je, anđeoskom snagom svoga vječnog sna, stazom padajućeg tijela zakrivio prostor i u svome oku vidio savršenost našeg životnog kotača, spoznao relativnost apsolutne tvrdnje da prostor i vrijeme oduvijek i zauvijek postoje, da vjekuju u svom postojanju bez obzira na svijest, savjest i spoznaju, bez obzira na vrtnju spiralnog vretena, bez obzira na treptaj čovjekova oka tog vječnog životnih procesa promatrača. Mislima je svojim zagrlio sunčev trag, osjetio postojanje Anđela u sebi, snagu tog vječnog zagrljaja neba i zaključio da je sve baš sve energija izrasla iz mase nepokretnog tijela pomnožena sa brzinom svijetlosnoga puta ka oku čovjeka tog bezvremenog, o ljepoti, lakoći, ljubavi, prijateljstvu i pobratimstvu srodnih duša sanjača. Relativnost apsolutnosti postojanja nam nagovješta istinitost vječnog vjerovanja u postojanje Anđela, tih svjetlosnih bića koji bdiju nad apsolutnosti naših nepovjerenja, nad zlodusima naših slutnji i pretvaraju ih u lakoću postojanja u zagrljaju sretnog trenutka iz kojeg cvijeta najljepši cvijet univerzuma ljubav.
taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.
Sonntag, 11. April 2010
Anđeoska relativnost u apsolutnosti prijateljstva.
Život ta vrteška iznikla na izvoru nad kojim bdije ruka nekog tajnovitog vrača, vrtšeka sakrivena u očima vječne vrtnje vretena promatrača, apsolutno relativna igra dviju riječi, apsolutno relativna istina skrivena u vremena rijeci, u fontani svjetla na svemirskoj cesti, u kupki pjenušavog zanosti veselja, u ponornicama osjećanja naših, u kapljicama snova punim tajnovitih želja. U treptaju oka krije se razdaljina koja srce draži, istina osvijetljena nepostojanjem laži, osmijeh prijatelja, treptaj leptirovih krila u dubini duše, treptaj što orkane osjećaja budi, pupoljak cvijeta što miomirise prostor- vremenom širi, tračak svijetla što zaobilazi materiju mrtvu, materiju tijela bez srca i duše, materiju vječnog nepovjerernja, materiju bez znanja i snova, materiju lažnih obećanja. Svjetlost svojom anđeoskom snagim i brzinom svojom geometriju beskrajnoga neba mijenja, zagrljajem svojim čovjeku u čovjeku sreću sa izvora daruje, sve razdaljine srodnih duša snagom svojom smanjuje. U tišini nutarnje dubine, u beskraju neznanja jedna zvjezda iskri, Anđeo čuvar naših vjerovanja i brzinom svoga svjetlosnoga smijera mijenja drevna uvjerenja, zakrivljuje prostor, zaustavlja vrijeme jer u brzini njenoj skrivena je tajna naših povjerenja. U beskraju beskrajnoga neba Einstein je, anđeoskom snagom svoga vječnog sna, stazom padajućeg tijela zakrivio prostor i u svome oku vidio savršenost našeg životnog kotača, spoznao relativnost apsolutne tvrdnje da prostor i vrijeme oduvijek i zauvijek postoje, da vjekuju u svom postojanju bez obzira na svijest, savjest i spoznaju, bez obzira na vrtnju spiralnog vretena, bez obzira na treptaj čovjekova oka tog vječnog životnih procesa promatrača. Mislima je svojim zagrlio sunčev trag, osjetio postojanje Anđela u sebi, snagu tog vječnog zagrljaja neba i zaključio da je sve baš sve energija izrasla iz mase nepokretnog tijela pomnožena sa brzinom svijetlosnoga puta ka oku čovjeka tog bezvremenog, o ljepoti, lakoći, ljubavi, prijateljstvu i pobratimstvu srodnih duša sanjača. Relativnost apsolutnosti postojanja nam nagovješta istinitost vječnog vjerovanja u postojanje Anđela, tih svjetlosnih bića koji bdiju nad apsolutnosti naših nepovjerenja, nad zlodusima naših slutnji i pretvaraju ih u lakoću postojanja u zagrljaju sretnog trenutka iz kojeg cvijeta najljepši cvijet univerzuma ljubav.
Abonnieren
Kommentare zum Post (Atom)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen