Anđeoski osmijeh na dlanu trenutka

Nebo tajnovitom svjetlošću razigrano, srebrenim prahom ogrnuto, neviljivim suncem osvijetljeno me ponekad poziva na lutanja noćnim beskrajima, lutanje još neosvijetljenim tajnama. Koračam snena galaksijama koje možda i ne postoje, prolazim kroz sunca koja tek osjećam u sebi, dodirujem rosu na nebeskom cvijeću, udišem mirise sa još uvijek nedohvatnog svemirskog vrhunca. Kad pogledam u nebo Anđeli se smiješe, u tom osmijehu ja prepoznam sebe, u zrcalu duše putnik sam po anđeoskoj stazi, beskućnik na zvjezdanom putu, uvijek na dohvatu nedohvatnog cilja, skrivenog u beskonačnosti neizbrojanih svjetlosnih milja. Tek osjećam da se tamo na kraju bezvremenog puta anđoska ruka krije, ruka koja vječnu svjetlost sije, sjemenke bezimenih boja, iskru koja ljudsko srce anđeoskom snagom na zemaljskom putu grije. Jedna zvijezda tajna, svojim sjajem u tami tamu s duše skida, uvodi me u dubine, tajnovitog moje duše, vida i šapće mi anđeoskim glasom o ljepoti i lakoći svjetlsonoga bića koje u dubini mene svoje nevidljive niti krije. Tada razumijem duše moje znanje, osjećam sve njene tajne, odgovori se iskre kroz treperave sanje, kroz njene zvijezde sjajne.
Ohrabrena svjetlošću anđeoskog bića, osmjehom koji vrijeme moje stvara, uranjam u riznicu znatiželjnog uma, neznanje se tada pred srcem krije, neznanje, ta ponekad tamna šuma puna tajnovitih puteva bez spoznajnog druma. Ulazim u tminu i osjećam kako anđeoska ruka krijesnice povjerenja, spoznaje i znanja svjetskog uma spušta u duše moje dubinu, vidim kako izranja svjetlosni most koji srce i dušu sa razumom spaja, spoznajem kako zagljena anđeoskom snagom izrastam u cjelinu, postajem sudinikom prostor- vremena te svjetlosne dimenzije istinskog življenja.

http://vrijeme-dinaja.blogspot.com/2007/06/beskonanost.html