Anđeoski zagrljaj

Pater eius est sol, mater eius est luna, stih iz dnevne Tabule smaragdine nam šapuće da su Sunce i Mjesec roditelji svijeta, stvaraoci zemlje i vode, svjetla i topline.
Mi ne osjećamo taj tajnoviti  zagrljaj duše i materije, zaboravljamo to čudesno alkemijsko vjenčanje iz kojeg se rodio svijet i pričinja nam se da je svijet bezdušna mašina kojom čovjek samo racionalno upravlja. Čaroban svijet stvaralaštva, svijet tajnovitih snaga je postao san koji se susreće u vječnim melodijama i u pjesmama ispisanim srcem. Čovjek, čarobnjak, opsjenar živi svoje iluzije, svoje apsurde sanja, čovjek to čudesno zrcalo svijeta dotaknut Sofijinim snom, protkan anđeoskim krvotokom vječnih snoviđenja, diše vilinski ritam vremena i živi treptajima  probuđenog srca. To je svijet anđeoskog sjaja u kojem njegova snena duša već eonima luta i sjećanjima, uspomenama i znanjem tka očima nevidljivo tkivo univerzuma. To najfinije tkanje, tvar svemira utkana u srce veze zlaćanu čipku života s ljubavnom niti još uvijek nedosanjanog sna. Gdje počinje to veliko klupko
iz kojeg, kao pahuljice snijega, među strunama dnevne svijetlosti, izrastaju čvorovi sudbine i kao nestašna djeca traže srce tvorca, traže anđeoski zagrljaj, satkan od ljepote, lakoće ljubavi i dobrote, svjetlosni zagrljaj u kojem snivaju taj čudesan san. Tko zna kuda nas odnosi to svjetlosno biće, biće satkano tisućama čvorova od sreće i tuge, ljepote i boli, oplakano i opjevano zvjezdanim slovima duše. Tko zna kada i kako će završiti taj čarobni let kroz eone, tko zna u kojem vremenu ćemo prestati tražiti put u blještavom krajoliku sjedinjenja duše i materije, u pejsažu vječnoga anđeoskog zagrljaja u kojem još uvijek sretni snivamo život satkan od anđeoskih niti davnih snoviđenja.