Otajstvo tuge

Sjedim zaogrnuta velom vječnih ljepota, sjedim u tmini vremena zagrljena svjetlošću sretnog trenutka, gledam san u tvojim očima i pričinja mi se da trajemo u toj lakoći već eonima. Tvoja ruka na mom ramenu sjedinjuje sjenke naših duša koje se zrcale u svjetlu neba i tmini pakla kroz koji smo koračali ne ostavljajući tragove postojanja. U plamenim jezicima prošlih boli su ostale samo neisplakane suze, dijamantno znamenje mjeseci i dana koji nisu bili vrijeme, bili su samo strahom ogrnuti trenutci danas pretvoreni u izobličene slike nemoći. U ovom tek dolazećem proljeću se sutoni izljevaju smirajima, a mi šutnjom pozdravljamo Venerine izlaske na scenu darovanog nam života. Osluškujemo tišinu snoćavanja i tajimo tuge koje su nas hranile u noćima samoće. Svjetlosna muzika ovog trenutka najavljuje kraj dugo slušanih opijela i tonovima obznanjuje neke nove poruke, odkriva melodiju buđenja u ovom zagrljaju sreće. Šutnjom dodirujem ovo čarobno sada i opraštam se od prošlosti, zaboravljam muku raspinjanja na križ, zaboravljam stigme kojima su te žigosali dok si tijelom umirao, a dušom izrastao iznad ledenog zagrljaja smrti. Osjećam da smo živjeli bez grijeha jer sve što smo činili je bila tek želja za otkinućem od korijenja kojima smo bili vezani za nepostojanje u sebi, za pripadanje nečemu što smo osjećali kao obavezu. Ugasnuli osmjeh djeteta u meni je bio pepeo na kojem se gasila i zadnja iskra veselja, a šamani vremena su bubnjevima najavljivali odlazak stazama svemira, nepoznatim drumovima ka nepoznatim daljinama. Bili smo skitnice nekom nepoznatom galaksijom, svijetom u kojem nije bilo svitanja ni sutona, samo prašina u učmalom sivilu nekog, nama tuđeg vremena, vremena punog teškog, od straha i tuge satkanog, bremena. To je bilo nepostojanje u trenutku, životarenje bez žudnje i nemira, trajanje u samo jednoj jedinoj želji. Željeli smo oglušiti i oslijepiti za sve poticaje unutarnjeg svijeta, željeli smo ugušiti bubnjeve kojima su već odlutale duše slavile tvoj dolazak, željeli smo se probuditi na pješčanom žalu naših naglih ljeta i gledati kako se rađaju biseri. Da dragi moj pjesniče bili smo putnici bez prostora i vremena, dva zrnca zvjezdanoga praha koja su omeđila beskraj u kojem smo tražili spasenje, mir u iskustvima pradavnih svitanja, sreću u sjećanjima prošlih sutona. Iz tkiva drevnih postojanja smo tkali priču sa sretnim završetkom da bi njome pronašli izvor svijetlosti koje smo se odrekli jer smo u nju, u onom sudbonosnom trentku izgovorene istine, prestali vjerovati. Od koraka bez tragova u mraku smo pravili putokaze ka ničemu, a onda iznenada ugledasmo tračak nade, prognanu svjetlost koja se ranjena, ali naša, vraćala na pepeo da potpali zapretenu vatru vjerovanja vraćajući nam, na mjesecima tužna lica, djetinje osmijehe.