Trenutak ljubavi

Što da učinimo s godinama, s godinama pretvorenim u ljubav i snove, zatvorenim u onaj dio nas što nazivamo uspomene, djetinjstvo i mladost? upitah se prisjećajući se vremena poezije i oluje ruža. Ne, ne smijemo ništa zaboraviti! Jer ako zaboravimo jutra poezije i nekadašnje prijatelje, one s kojima smo sretni na obali velikog mora voljeli sunce, zvjezdani prah, rješavali školske zadatke, bojali se ispita, slavili diplome, rođendane, zaboravit ćemo jedan dio sebe i prestati živjeti trenutak. Što je trenutak ljubavi?
To je ono nikada objašnjeno sada u kojem nestaje agonija prošlih trajanja. Trenutak je vječnost u koju se utaplja prošlost i iz koje izranja budućnost. Sada u ovoj relativističkoj uzbuni sadašnjice trebali bi naučiti konkretizirati taj čudesni djelić našeg istinskog postojanja i shvatiti da apsolutnost ne postoji, ali i da je relativnost apsolutnosti tek sretan trenutak ljubavi.
"Svaka stvar u beskrajnom nebu je isto tako nebo." prisjećam se Plotinovih riječi i osjećam ljubav, trenutak u kojem postoji samo ljubav.
Ljubav je moje nebo sa kojeg promatram zemlju koja onda postaje nebo iz kojeg promatram zvjezdane staze, treperenje mjesečevog srebra, nebo koje je svjetlosna muzika, simfonija života, nebo s kojeg kaplje kao slap ljubavi svaki sretan trenutak. Kada bi uspjeli naše misli uistinu uzdignuti iznad stvarnosti, osjetili bi da je ona sama blješteća svjetlosna slika naših razmišljanja. U toj sferi postojanja bi susreli oblike života koji su drugačiji od ove iznajmljene vječnosti, to bi onda bili vječni i stvarni oblici našeg postojanja. Spoznali bi čistoću duše i nedohvatnost mudrosti, saznali stvarnu Kronosovu starost i shvatili da je broj njegovih godina samo osjećaj koji nosimo u sebi. Kronos je u svojoj pohlepi progutao svaku do sada izgovorenu misao, svaki probuđeni osjećaj. Sva mjesta na kojima smo bili su u njemu prisutna, svi izvori, svi potoci i sve ponornice našig duševnih stanja se sljevaju u njega. On sakriven na dalekom otoku sada guta trenutke ove naše sreće. Mi svojim sjećanjima stvaramo priču o nastanku svijeta, mi smo kreatori vremena koje spava na tom dalekom otoku. Naši zanosi tako postaju bezvremena sjećanja. Mi skupljamo sve sretne trenutke u jedan jedini, ovaj koji sada živimo. Mislim, prisjećam se i osjećam sve prošle godine, vidim njihov broj koji u svim djelovima svijeta znači prošlo vrijeme. A trenutak ljubavi je komadić univerzuma koji zaustavlja tijek te velike rijeke bez povratka, odbacuje prošlost u nedohvatnu daljinu i zaustavlja nadolaženje budućnosti.
Utopljam se u trenutku ljubavi, postajem univerzumov nestvarni organ spoznaje, sjedinjujem se sa srebrenastom svjetlosti metafizike koje mi otkriva tajnu poetike postojanja. Izranjam  iz rijeke vremena i utapljam se u svjetlosnom zagrljaju, u tom nedotaknutom djeliću vječnosti, u trentku ljubavi i sreće.