Volim pepeo proteklog vremena.....

Ostala sam sama između svjetova. Tiho i elegantno kao crna pantera se spušta noć. Iz kobalta bezdana izranja svjetlost beskonačnih nemira. Teške od zvijezda vise ruke svemira nad mojim prozorom.  Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj samujem, ne znaš s kojeg prozora promatram zvijezdu padalicu, tvoj put k meni. Radost spoznaje, srcem odapet let ptice, u lepetu krila začuh tvoje ime.  

Vidjeh viziju našeg naglog ljeta, začuh zvuk crkvenog zvona, odasnjah ponoćni tango. Plesali smo na plaži, srce je mjenjalo ritam.  Ljeto se bližilo kraju, jesen je stigla s maglama i seobom ptica. Na žrtveniku vremena zapalih svijeću. Poezija kiše je objavila promjenu na dlanu sudbine. Srce ja opet mjenjalo ritam.

U aureoli trenutka boja tvojih očiju, nagovještaj svitanja novog sna.  Jantarna slova u ljubičastom sjaju dolazečeg jutra.  

Došao si u moju zbilju buketom svjetlosti, tišinom i mirisom mladog vina.

 

 

 

Ti još uvijek govoriš glasom svjetlosti, šapućeš tišinom tek procvalih cvjetova ljubavi, dodiruješ me treptajima leptirovih krila, miluješ me svojim godinama, uspavljuješ me svilom kose koja kao mjesečevo srebro ostvalja tragove u oceanu snova. Volim pepeo proteklog vremena oko tvojih očiju, volim tvoje trepavice taj čarobni veo iza kojega se tek naslućuje dubina tvoga pogleda boje zlaćanog sunca tvoje duše , volim rosu na obroncima tvojih misli koje se kao vlati trave prostiru poljima mojeg trajanja u snu. Tvoje oči su more svitanja na hridi na kojoj stoji hram iz čije nutrine skupljamo blago istinskog vjerovanja. Volim sjenke oko tvojih očiju, volim simfoniju boja koji odaju osmijehe i svjedoče neprolaznost svjetlosnog zagrljaja vremena koje prolazi i ostavlja tragove na licu koje ne stari.
Nebeske ruže u kutevima tvojih očiju, mirisi na obroncima tvojih usana, balzam na tvojim dlanovima, baršun u tvojim dodirima očarava me ljepotom ovog Edenskog vrta naših istina.
Danas imam dva lica, jedno je satkano od tužnih sjećanja, a drugo izrasta u ovom sretnom trenutku iz nježnosti tvojih pogleda odbacujući breme drevnog umora. Noćas volim tvoje ruke pune dugotrajnog traganja za suncem, volim žubor sa izvora tvoje duše, volim kada tvoj glas u noćima kao ova klizi nečujno preko bijelog mramora, a mjesec miluje more prozirnim prahom svjetlosti. Gledam kako zvijezde počivaju nad ponorima noći, a otok sreće se iskri u oceanu bezvremena. Osluškujem valove laveža pasa lutalica izmješanih sa svjetlosnom sonatom koja opojna kao san, dopire do zatona srca u kojem se usidrila leptirasta galija moje duše.