Rekli su mi da sretni ljudi nemaju prošlosti i ja im vjerujem jer onda sam uistinu sretan.Ja, pontifax nemam prošlosti, ne znam tko me je rodio, ne znam tko mi je otac, sve što znam je jedan čudan san koji cijeli svoj život sanjam.
Starac duge sjede brade je kao dobri duh putnika i djece silazio s neba u srebrenoj kočiji punoj darova. Čekajući na rođenje svog štićenika, zadržavao je vrijeme svanuća da zadrži ljubav, jer majka je pri porodu umirala. Na njegovu kočiju sleti bijela golubica.
"Kada začuješ plač djeteta svanut će i novo zlatno doba." reče joj starac.
"Jutros Danica dugo blješti snom."
"I ona čeka rođenje da najavi zoru smirenja."
Plač je, kao simfonija ljubavi odjeknuo prostorom. Trenutak rođenja sna je sunce pozdravilo zlatnim zracima, a Danica je trepteći nestajala u oblaku na vrhu planine.
Golubica sleti na prozor sobe i vidje u koljevci dječaka velikih plavih očiju.
"Zbogom dragi moj dječače" šapnu u vjetar i odletje u beskraj i vječnost moga sna.
Bio sam mali, bio sam u domu za siročad jer otac se nije vraćao sa fronta. Oko nas su padale bombe, a jedna bijela golubica se spustila na prozor sobe u kojoj smo spavali.
"Umrlo je samo moje tjelo." šapnu mi bijela golubica
"Ti čuješ moje misli."
"Osjećam tvoju tugu."
"Tko sam ja?"
"Ti si dijete ljubavi"
Bijela golubica poletje ka nebu slijedeći jedini tračak sunca u tom zimskom danu.
U sirotištu u malom gradiću na granici između pakla i raja jedno dijete susreće svijet ljepotom srca što dobi na poklon u jutru rođenja.
Iz tame prošlih vremena izrasta dijete u brigama nasljeđenog sna. Tiho u djetinjem vjerovanju, oživjeo san o ljubavi i pomilovanju, obgrljen život izrasta u ljepotu zaboravljenog početka. Mladi život diše u mirnom nasilju ubogih, a svijet kojeg dugo nije bilo u ovom prostoru, dobija oblik dječakovih želja.
Jedna dobra žena je u obilasku ubožnice vidjela njegove oči, osmijeh na njegovom licu i prihvatila njegove ispružene ruke. Ta dobra žena ga je povela u jedan novi san. Povela ga je iz vrtloga rata u zemlju mira, povela ga je bez podataka o rođenju i pradjedovima. Dječak je rastao u blagostanju, ali svjestan da nema porijekla.
Samo ga je bjela golubica, koja je slijetala u njegove prisjećala na početak životnoga puta.
Bio sam dječak s kojim su razgovarale ptice, slušao sam melodiju sna i godinama ga živio.
"Ti si ljubav kojoj nisam znao nadjeti ime." rekoh uzbuđeno ptici koja mi je sletila na dlan.
Nebo je ključalo olujom dok je zrakom stizala muzika koja je odzvanjala simfonijom sna. To su bili trenutci prividnog mira, a bijela golubica je slijetala na njegov dlan i to je bila vječnost koja nikada ne prestaje. Iz svitanja u svitanje godinama sam je sretao, srećem je još uvijek .
Jednog takvog jutrenja je prozirna kao svila umjesto golubice pored mene sjela silueta nepoznate žene.
"Još je daleko do svitanja."reče mu nezemaljskim glasom
"Tko si ti?"
"Tvoja dobra vila"
"A golubica?"
"Ona je boginja tvog sna."
"Kuda odlazi kada sunce izađe?"
"Bdije nad tvojom sudbinom."
"Kako da je nazovem?"
"Zovi je imenom tvog sna jer ona je njegova čuvarica."
"Moj san je ljubav ali ja nemam određenu riječ za ovo što osjećam."
"Nazovi je cvijetom koji ti se najviše sviđa, nazovi je mirisom koji te njenom blizinom opija ili bojom koju koja te u večer smiruje, zvukom koji te jutrom budi."
Ja bijelu golubicu, koja mi je u snu slijetala na dlan, nazvah majkom koju nikada u životu nisam vidio. Danas mi se uistinu čini da sam sretan čovjek jer nemam prošlosti, nemam sjećanja, imam samo jedan divan san.
Ovu priču dragog mi prijatelja sam slušala na njemačkom jeziku, prevela na hrvatski i malo poetički obradila.
Dijana Jelčić
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen