Na Kairosovoj vagi

Zaustavljena u trenutku vječnosti osjetih one davno zaboravljene treptaje. Izgovorih riječ ljubav, krenuh zvjezdanim stazama i zakoraknuh u davno prekinuti san. Zastadoh na vrhu srednjevjekovnog brdašca, u zenitu ljudske zloće i životne tragedije okupana istinom mojih snova tvorca, u maglovitom oblaku nepoznate energije, na strunama svijesti snagom treperavog srdašca, svijesna trentka ove božansko- ljudske komedije, naslućujem obrise svog kristalno- osjećanog dvorca. Podno tog vjekovnog snobuđenja širi se "mare nostrum", plavi izvor ljepote ljudskog postojanja utopljen u istini "mare vostrum." Daleko od sunca, stoji ljepota sama, daleko od tragedije i komedije u bespuću vječnoga neba širi se tama, tama tamne nepoznate energije.
Snene oči, oči boje moga snoviđenja snene snom o ljepoti nebeskog odraza, o mraku postojanja i tužnih proviđenja, o ljepotici beskraja zvjezdanih staza, o ukradenom snu iz sunčanih oaza.
Na granici između dva neba, u bijegu od požude i straha, osjećajući što ljubav treba dobri bog sretnoga trenutka, satkan od zvjezdanog praha ostavlja trag nježnog oblutka.
Sunce miluje svilenkasti san, prosipa svijetlo da opet bude dan, a čudesne svjetlucave zvijezde
beskrajem te ljepote jezde, ka kristalnom dvorcu, tom nebeskog broda pramcu, dodiruju tu usnulu ljepotu još uspavanu ljudsku dobrotu.
Od zvjezdanog praha satkan čudesni opsjenar mojega bitka, kao davni san u istinu utkan,
dobri bog sretnoga trenutka ubija glas laži sa jezika britka.
Nebeski vranci me beskrajem nose jezdim kroz novu spoznaju, maglovito polje puno jutarnje rose, kroz kristale te nebeske kose, kroz kapljice sreće, kroz titraje nebai budim se sretna u tom zvjezdanom zgrljaju.
Na portama unutarnjeg svijeta misao se širi, čuvarica srca, čuvarica proživljenih ljeta, straža duše moje olujom grca, iz očiju njenih nova iska frca, to ljubav me ljubavlju od utvara brani,
ljubav ljubavlju moju dušu hrani.
Iz kristalnog dvorca, iz dubine srca moga tihi se vapaj dušom mojom širi, uzdah sneni uspavanog borca koji izgovorene laži sa istinom miri, a sjenka duše moje na vagi dobroga boga dušu i tjelo u vulkanu snova, ljepotom duševnoga sklada, ljubavlju vječnom sada dariva.
Nebeski me vranci beskrajem nose, moji osjećaji ljepotom duše jezde i titrajima božanske kose
dodiruju jutros već usnule zvijezde. U kristalnom dvorcu, u dubini srca sjenka duše moje, kao dobra vila ponovo san o sreći, spokoju i ljubavi sniva.

http://filozofija-svakodnevice.blogspot.com/2007/11/filozofija-svakodnevice-samostalna.html

http://www.webstilus.net/content/view/8446/70/