Duga, svjetlosni most između nas i vječnosti.

Davno, u vremenu koje nazivam poezijom ruža napisah bajku o rođenju ljubavi. Slikarica Ljubica Pecigoš me svojom slikom vratila u to vrijeme mladalačkih lutanja nebeskim beskrajem, u vrijeme prijateljevanja sa zvijezdama i njihovim trepravim sjajem, u vrijeme kada sam slušala simfoniju univerzuma, da slušala je srcem. Ovo je samo jedan mali isječak iz te bajke izrasle iz svjetlosnog zagrljaja mog davnog sna.

Mladić očiju boje sna i djevojka očiju boje meda stoje na palubi cvijetne galije i promatraju kako se na pučini rađaju boje. U njenoj dugoj kosi boje jesenjskog pejsaža se iskri svjetlo zalazećeg sunca. Kiša koja je četrdeset dana padala prestade. Na horizontu zasja duga.Velika bjela ptica sletje na jarbol.
"Ti si sada stvarnost." šapnu mladić grleći je ponovo."Golubica je bila san i želja da ljubav jednoga dana ponovo siđe s neba."
Vjetar donese miris lavande u cvatu. Duga zatitra bojama i izgradi most između broda i vrha planine.
"Ovo je znamen sjedinjenja između nas i vas." šapnu im vjetar "Dugu vam ostvaljam da bude zalog za moje postojanje u vama."
"To je svjetlo koje nas poziva u svoj kristalni dvorac, daje nam znak da ponovo izgradimo državu sunca u kojoj će jedini gospodar biti bjela golubica, simbol ljubavi i mira u našim srcima." šapnu djevojka
"Ona je onaj anđeo kojeg sam kao dječak pokušavao nacrtati."
"Ona je tvoja misao preobražena u osjećaj koji ćemo od danas zvati ljubav."

Vjetar donese miris lavande u cvatu. Duga prošapta bojama i svjetlošću koja se spuštala sa vrha svijeta.
Ja sam znamen sjedinjenja, ja sam svjetlosna muzika, ja sam svjetlosni zagrljaj neba, netrnoviti put ka zvijezdama, kristalni most između vas i vječnosti.

http://pjevaju-vile-slovinske.blogspot.com/2008/02/duga.html