Vodenice, postaje na rijeci vremena.

Pogledah sliku "Vodenice" slikarice Ljubice Pecigoš, razmislih, prisjetih se lutanja obroncima rijeke vremena i osjetih njene vodenice u sebi, osjetih ponovo čudesnu snagu koja pokreće kamen moga mlina iz kojeg još uvijek izrasta san o sretnom postojanju u trenutku vremena.

Spuštam se na zamršene i još uvijek nejasne puteve svijesti, da bih njome dublje prodrla u vanjski svijet, da bih čula romor zelene rijeke, njen žubor koji se sjedinjuje sa šapatom svemira, da bih osluhnula zvuk vode čije kapljice se zrcale u simfoniji univerzuma. Šumovi simfonije trenutka odzvanjaju mojim svemirom i ja više ne slušam ušima. Mirisi se šire i ulaze u svaku ćeliju moje svijesti, svijetlosne zrake probijaju obrise viđenoga i moje tijelo gleda svijet mojom svijesti o njemu. Spojene u trenutku moje misli, moja sjećanja i moja maštanja odaju porijeklo svog postanka. One dolaze iz daleke prošlosti i ja osjećam njihovo prastaro porijeklo. Na pozornici ovog trenutka se odigrava povijest čitavog niza živih bića, odigrava se ono što bi bez istinskog osjećaja ostalo mom umu zauvijek sakriveno.Trenutak me spaja s univerzumom i ja osjećam kako me tamna energija odbija od sebe. Rođeno u gravitacionom polju, moje tijelo prožeto osjećajima, još uvijek ne spada u taj dio vječnosti. Pokušavam ostvariti nemoguće, odvojiti misao od tijela i dozvoliti joj da sama krene u beskraj, misao, ta čudesna kapljica u rijeci vremana, misao koja je doista moja pupčna vrpca sa univerumom. Osjećam da bih tek tada uistinu mogala spoznati tko sam, od kuda sam došla i da ću tek onda moći naslutiti kamo ću krenuti. Mišlju izgovorena riječ pamti i sve u pamćenju živi. Ne znam je li još igdje upisana ona riječ koju izmišljajući izmišljaj u snu još uvijek tražim. U bezazlenim treptajima očiju, razumijevam govor vremana i čujem šapat darežljive rijeke vremana na čijim obalama izrastaju vodenice, čudesa zdanja našeg postojanja na obroncima vremena. Tada čujem muziku koja vodu veže sa zvijezdama, vidim vodaricu sa krčagom na glavi i čujem zvuk po kojem vodarica pleše svoj tajanstveni ples sa kamenom koji miluju kapljice vode i razbijaju se u nijanse duginih boja. Netko mi je u snu bio otkrio nedokučiva otajstva unuatrnjeg vida i naučila sam čitati zvjezdana slova pisana munjama, ognjem, mrazom, po vodi, po zemlji, po nebu, po licu i na dlanu ruke, na dlanu moje ruke koja kao vodarica sa krčagom na glavi širi lakoću postojanja i prisjeća me na drevni stih čudesnog pjesnika trenutka.