Na jezeru sreće

U malenoj šumi na vrhu svijeta, oblakom skrivano, suncem kupano, srcem čuvano postoji mjesto na kojem vjekuje vilinska dobrota, na kojem stoluje duševna čistota, mjesto sa kojega se širi ljubavi vječne toplota. Uz jezero kristalnoga sjaja, vilinsko jezero smaragnoga sjaja, sjedi jedna žena snena, svjetlošću vječnosti obasjana, vjetrom trenutka milovana, sjedi nit boginja nit vila nit žena, treprava i snena trepravo lijepa, davnim uspomenama okrunjena. Stoljećima odolijeva ljubavnome zovu frule legendarnog Pana, osmijehne se sjetno i zapjeva pjesmu što ju je kao pastirica pjevala pastiru, ljubavnu baladu koju je pjevušila u onom davnom vremenu poezije ruža i duševnog mira. Bila je tada djevojka vilinskoga glasa, a sada zvijezda na sjevernom nebu, zvijezda koja kao Ladarica prelijepoga stasa u Ivanjskoj noći silazi sa neba, svirkom svoje čarobne frule donosi sa sobom zvjezdani prah i kao u legendama drevnim čisti jezero sreće da u svitanjima iz njega ljubav u pohode ljudskim srcima kreće. U jednoj Ivanjskoj noći je noći skitnica mjesec slušao svjetlosnu muziku njenog snoviđenja i prosuo snagu svoje moći i iz vjekovnoga sna probudio usnulog pastira darujuć mu izgled treperavog leptira. Treperava zvjezda i leptir zaustaviše vrijeme, promijeniše njegov tijek, vratiše se u vrijeme davnih snoviđenja. Iz sna u svitanju jednom, nad jezerom sreće, izroniše trepravi, lepršavi i sneni djevojka vilinskoga glasa i pastir leptrirastog stasa. Galija istakana od tkiva drevnih snova sada plovi oceanom ponovo probuđenih želja, jedri probuđena vjetrovima čežnje i sidri se u mirnoj luci na jezeru sreće iz kojeg samo ljubav u svakom svitanju ka njihovim srcima kreće.

http://fenomenologija-sna.blogspot.com/