Stojim pred velikim kristalnim ogledalom u okviru od crnog izrezbarenog drveta. Smiješim se ženi koju vidim razmišljajući o prolaznosti vremena i primjećujem da se jedino osmijeh nije promijenio. On izlazi iz sretnog srca i zaustavlja vrijeme, pobija drevnu misao i sličan je vječnom osmjehu neba, osmijehu tog čarobnjaka koji živi i ne osjeća vrijeme. Sretni ljudi nemaju prošlosti, šapuće mi zrcalo sjajem ljubičastog sunca koji se kao svjetlosni zagrljaj ovija oko mene. Ametist, Dianin dragi kamen, me svojom snagom nosi ka dalekom Efesu, koljevci u kojoj je rođena istina o prolaznosti. Kao u davno pročitanim pričama Heraklit, sada ja stojim pred Dianinim hramom i promatram ljubičasti plamen na žrtveniku.
"Sve izlazi iz vatre i širi se njenim plamenim jezicima. Vatra je rodila bogove i oni žive u njoj. Ona je gospodar nad našim sudbinama, ona uvijek zna što čini i uvijek je pravedna u svom djelovanju. Zapalimo vatru i gledajmo njene iskrice, one odlaze u nebo, postaju dio univerzuma, nestaju i iz njih nastaju uvijek druge, nove iskrice. Zapalimo vatru u sebi i slijedimo njen plamen, izgarajmo za ideju koja nas vodi ka vječnosti." prisjećam se njegovih misli.
Vrijeme je vatra, vrijeme je ljubav, zagrljaj svjetla i sjene, tajnovita ljepota, spoznaja čudesnog skoka, beskrajna dobrota, mekoća pjeska i pjene, trenutak, taj sneni treptaj oka.
Tisuće godina sjedinjeno u osmijeh kojim spoznajem istinu o prolaznosti trenutka. Smijeh je vatra koja nas nosi u čudesne daljine uvijek nove sreće.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen