Opsjenar u bezvremenosti sna

U zlaćanom svitanju iskri kamen mudrosti u plićaku rijeke vremena. Ne dozvoljava bujici da ga gurne u zaborav, ne dozvoljava virovima da ga povuku u tminu nepostojanja i jednoumlja. Stojim izgubljena u ljepoti ovog buđenja i kao ubogi skitnica skupljam rastrgane ostatke duše razasute kao šljunak na obali života. Među oblutcima ispranim nezaustavljivom vodom zaborava još uvijek iskre stakalca iz mozaika koji smo godinama slagali u sliku boginje ljubavi. Laganim pokretima ruke skupljam ostatke nade i dozvoljavam srcu da svojim drhtajima ucrtaju novi putokaz ka rtu dobre nade, ka hridi na kojoj smo pronašli čudesnu školjku iz koje je na nebeskom vrancu Venera dojahala u naše snove. Udišem mirise ovog jutrenja i zalječujem ranu što je krvarila i podsjećala na neostvarena snoviđenja. Svjetlost ovog buđenja sklada baladu o nama opsjenarima sunačanih oaza u beskraju pustinje postojanja. Vidim treprave note i osjećam milovanje struna nebeske harfe, čudesnu snagu koja me uzdiže iznad bezdana u koji me je uvlačila tuga neznanja. Osjećam dlanove sudbine na strunama svijesti, osjećam kako se misli isprepliću sa tkivom svemira i izrastaju u drvo spoznaje sa pupoljcima iz kojih će se roditi piće bogova. Oko mene se obavija miris svilenog okusa gusjenice iz koje izlazi leptir šarenih krila. Čudesni dlanovi opsjenara me pretvaraju u leptira koji leprša ritmom svjetlosne muzike nad bezdanom u opsjenarovom svijetu bezvremneog buđenja u novom snu.