Zvijezdani ples

Bježeći pred Orionom Plejade plešu svoj svjetlucavi ples na zimskom nebu i u ivanjskoj noći spuštaju ljubav na plavu planetu da ljeto bude plodno i da se ostvari san. Proljeće je umiralo, još samo jedna noć do najduljeg dana, još samo jedna noć do ostvarenja sna, mislila je.Tražila je srce, zaboravljala tijelo, voljela ljubav i svijet bogova, a nije znala da ništa nije prljavije od prevare same sebe. Čekala je neznanca iz doline nemira da joj pokloni ritual nježnog sjedinjenja, da osjeti na dlanovima ritam svog imena. Sjećala se svojih snova, olupina potopljene stvarnosti i tada osjeti bezdan, beskrajnu prazninu.Mašinerija brisanja tragova je bjesomučno radila, nerazumljivi tonovi prošlih dana su parali uši, a ona je željela muziku suncem probuđenog dana.Mjesećina i san na praznoj cesti i ona sama. Vozila je polagano, vozila je mirno kao da se vozi u nepoznatom gradu, u neki novi svijet kroz novi san, njen san. I mislila je ne zaustavljaj se...vozi dalje cestom sna, stazom novoga života. Sloboda pod mjesećinom u autu kojim je znala upravljati, a život posuđen, nametnut je ostajao iza nje, pobijeđen svakim novim kilometrom.Osjećala je da je san tamo u daljini dohvatljiv, treba izdržati još malo, savladati umor želja i mašte, zaustaviti vrijeme, biti brža od njega, stići prije svitanja da joj ne ukradu sunce. Na mjesečevoj cesti tužnijoj od pokošenih polja, noć izgubljena u daljini koju je pobjeđivala, iznenađena samom sobom, iznenadno i neobjašnjivo dodala je još jednom gas, ubrzala da uistinu stigne prije sunca.Grad joj se smješio jutrenjem, sunce osuši suze na umornom licu. Sretne li žene, šaputali su perači ulica promatrajući je u jutarnjem svijetlu, a ona osjeti prvi put pobjedu nad samom sobom ogledajući se u prvim sunčanim zracima. Na snenoj stazi njenoga života, bjela golubica poletje ka nebu, ona pruži ruke i na dlan joj se spusti ptica čudesnih boja, a muzika suncem probuđenog dana objavi i njeno buđenje.

http://dinaja.blog.hr/2008/05/index.html