Postoji li vječna borba između svjetla i tame u nama samima? Borba? Ružna riječ, kao što su i riječi žrtva i žrtvovanje ružne. Ovo nije, ne bi smio biti, svijet žrtvovanja. Mi smo uvijek u svijetlu, mi smo svijetlost, mi smo krijesnice koje čine beskrajni tepih našeg postojanja na plavoj planeti. To mi je šapnuo, u jednom davnom snu, Anđeo čuvar. U hramu ljubavi, na žrtveniku snova naša životna svijeća gori i titrajima svojim upisuje zvjezdana slova na svilenkaste stranice našeg spomenara. Ni onda kada gazimo po cvijeću nismo sretni jer nam prijeti oluja. Tagore i njegov stih nas pozivaju na budnost u snu i snivanje na javi. Žrtvovanje je otrcala riječ iz vremena neznanja, jer onaj tko misli da je "žrtva", onaj tko vječno traži krivca za svoje stanje žrtve nije tuđa žrtva, on je uistinu žrtva svoje neosjećajne duše. U najudaljenijim kutovima duševne tame postoji tračak svijetlosti koji tužna misao samo želi poreći, a ne uništiti, ali zločesta misao pojačava tminu i guši svjetlosni zagrljaj duše.
Svijet nije nastao, on nastaje i traje u trenutku u kojem ga spoznajemo. Milijarde godina su skupljene u treptaju moga, tvoga i vašega oka. On je bio i on će biti, njega je spoznavao prvi čovjek kao što će ga spoznavati i posljednji. Svaki čovjek nosi u sebi svoj mali svemir, svako živo biće sudjeluje u vrtnji nebeskog vretena i svojim postojanjem tka tkivo svoga vremena. U njemu se kriju sve evolucije i mjene i zakon stvalaštva. Spoznamo li to, odlučili smo se sunčanu stranu ulice našeg postojanja, to je trenutak konačnog buđenja u kojem osjećamo titranje super struna i čujemo simfoniju neba i pronalazimo odgovor na pitanje,
"Što je ljubav?"
Ljubav je živo biće koje samo sebe stvara, nikada ne umire, ono traje u svom vječnom nastajanju.
U našem misaono- osjetilno- osjećajnom labirintu se krije Arijadnina nit koja nas spaja sa zvijezdom pod kojom smo rođeni. Osluhnimo šapat naše zvjezdane duše, tada čujemo misao o postanku svijeta, o izvoru ljepote, o treptajima koji se šire sa te vrulje i postaju naše vijeme i naš prostor.
Na početku modernog razmišljanja, na kraju renesanse je čovjek i njegovo biće počeo uistinu zanimati znanost. To je bio početak razvoja antropologije, znanosti o čovjeku, koja je upotpunila dotadašnju kosmologiju.
Čovjek i njegov emotivni um sjedinjeni energijom postojanja, zaustavljeni u trenutku svjesne spoznaje postaju most između znanosti, vjere i poezije i zajedno žive priču o početku svijeta, priču o ljubavi. Zamišljam tu ljepoticu vječnog ljudskog sna, ogrnutu velom istine i u njenim očima naslućujem ono sveto biće koje je ljudskim očima nevidljivo. Lepršavo i zlatno, od ljepote stvoreno, čudesno biće, straža naših snova, života naših sjenki, srca naših čežnja.Vječna straža naših misli prizmom svijesti prelama osjećaje tuge u boju sreće, a onda sretne osjećaje u kvantnom polju spoznaje, u vrtnji nutrinjskog vretena, kao leptiriće broji.To sveto biće nevidljivo na vratima srca stoji i šapuće nam o ljubavi, o sreći, o življenom životu, o onome što ponekad nismo smijeli osjećati ili često nismo htjeli. To tajanstveno prabiće svjetlosnim zagrljajem srca naša hrani i nježnošću svojom našu dušu od nas samih brani.
Slika, Gilbert Williams, Freydoom Rassouli.
http://misaoni-labirint.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen