Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u biblioteci Proustiani.



"Ogledi apsurda" šapatom Camusove duše pričaju o egzistencijalizmu njegova uma, pozivaju na pustolovinu u biblioteku šaputavih knjiga. Volim čovjeka Prometeja, poštujem Prometeja u čovjeku, koji ni u mukama ne odustaje od puta ka dalekom, ponekad naizgled nedostižnom cilju, divim se čovjeku koji podnosi ranjavanje tijela da bi spasio temelje duše. Volim čovjeka koji ne odustaje, koji žrtvuje sebe osveti neba kradući Apolonu vječnu vatru. U vatri žrtvenog žara, u zagrljaju svjetlosti vječne, u drevnoj tami osvete neba iskri kozmičku iskru i daruje žudnju srca. Volim čovjek sanjara koji uranja u tajnoviti oganj vremena i pretvara ga u izričaj duše koji postaje šaputava sjetlost svijesti. Volim miris vatre vremena koji se širi svjetskim bibliotekama, volim muziku plamena koja paluca iz požutjelih knjiga na policama ljudskog uma. Sjedili smo na nekom neodređenom mjestu beskraja i postajali plameni jezici vječne vatre sa Olimpa. Bio je to Trg ptica sa obala Seine, bio je Trg cvijeća iz našega grada, bila je Mala kavana u bezvremenosti našeg vremena, bila je to sveučilišna biblioteka u kojoj smo pod secesiskim lampama uranjali u šaputavu svijetlost svjetskoga uma. U tom virtualnom trenutku svevremena se, donešen snagom naših misli, u prostor- vrijeme spusti šapat davno umrlog pisca i pred očima naših uzdrahtalih duša dobi obrise čovjeka koji je svojim poetičnim izričajem zabilježio rađanje svjetlosne dimenzije ljudske svijesti. Razgovarali smo šutnjom prohujalog vremena, slušali smo sonatu od snova zapisanu zvjezdanim slovima u univerzumu pamćenja. Naručili smo čaj i Madeleine. Netko je donio u ovalnoj zdjeli lijepo poredane male slatke Jakobove školjkice. Iz šoljica se širio miris čaja. Porcelan je bio bijel sa zlatnim rubom uz koji je sitnim kičastim slovima pisalo "Biblioteka Proustiana". Čovjek izronjen iz krijesa vremena, stavi jednu Madeleine na žličicu i umoči je u čaj. Kada je žličicu prinio ustima promjenio se izraz njegova lica. Tisuću puta sam do sada već pročitala citat iz Combry-a u kojem on opisuje osjećaj koji se širio njegovim tjelom pri kušanju do tada nepoznatog. Gledala sam njegovo lice i osjetila emociju koja se mišlju pretvarala u osjećaj, osjetih ono o čemi da sam davno čitala. To je bio trenutak u kojem osjetih snagu njegovog emocionalnog uma kojom je kvantizirajući svoju misao, pretvarajući je u vatru početka, palio krijes čiji su se plameni jezici širili i dodirivali moj um i unosili cijelo njegovo djelo.
"Zašto ne kušate kolačiće?" upita me tiho uživajući još uvijek u okusu.
"Ne želim pokvariti osjećaj koji ste mi ovim trenom poklonili" odgovorih mu sretno.
"Osjetili ste u sebi postojanje vatre početka, vatre koja vas prati vremenom, osjetili ste tijelo koje postoji izvan konvencija."
"Da upoznah to anonimno i nepoznato lice u sebi, biće čije su noge i ruke pune usnulih uspomena."
"To je galija puna skrivena blaga."
"To je prostor-vrijeme, svjetlosna dimenzija, nova strana svijeta, ovaj prekrasni trenutak na trgu cvijeća u Maloj kavani na rubu vremena."
Tišinu je razbio val udarajući o hridi otoka. Šum koji smo čuli postade mjerilo koje je, rušeći naše uspomene, pokazivalo da se vertikalne udaljenosti mogu stopiti s horizontalnim i postati beskrajni ocean snova. Naša stvarnost je dobivala nove, uvijek ljepše, oblike. Shvatismo da nema estetike koja dolazi iz čistog razuma. Ljepota se ne gleda, ona se osjeća.
"Umjetnost je bez sumnje najneposrednija vizija stvarnosti." šapatom duše odgovori pisac na naše razmišljanje.
"Mi osjećamo vrijeme i dane koje živimo u lijepim nijansama boja." reče bezimeni pjesnik. "slušamo simfoniju univerzuma,uranjamo u sonatu oceana i lutamo šumama, dok nas šutnja drveća dodiruje poljupcima tek procvjetalih pupoljaka koji postaju duša horizonta koji se širi u nedogled postojanja."
"Vi ste krenuli iz vatre začeća bogati osjećajem jednog krasnog sna. Ponijeli ste sa sobom neprekinutu nit u beskraju postojanja." zaključi čovjek lahorom prohujalog vremena.
"Jesmo li mi stvarni ili smo uistinu postali tek naše misli?" pomislih promatrajući pjesnika i čovjeka bljedog lica.
"Tvoje tijelo je satkano od svilenih struna koje se trepereći na suncu prelijevaju u konture meni dobro poznatih oblika. Tvoja kosa je duga i plava, ali u njoj se kriju kristali puni nijansi koje svijetle kao najljepši dijadem oko tvoga čela." njegov glas je bio sličan mjesečevoj sonati koja me vraćala u san.

Šaputava svjetlost knjiga poredanih na policama uma se širila prostor- vremenom i zrcalila naša tijela u beskraju umjetnikovog sna. Spoznah da se u nama krije kolona ljudi koji su nekada sretni, nekada strasni, sjetni, tužni, ali da smo uvijek to mi ozrcaljeni u galeriji uspomena, ovjekovječeni zagrljajem mudrosti i znanja.
"Ja znam da si to ti, mogu te dotaknuti, osjećam miris tvoje kože, vidim san u tvojim očima, ali više nisam sigurna jesi li ti samo slika u mojoj glavi, zrcaljenje u mojoj duši ili se to tvoja duša zrcali u zrakama sunca i postaje meni dragi lik."
Pjesnik pogleda u lutalicu izgubljenim vremenom koji se smješio slušajući naš dijalog.
"Recite nam kako nas vidite?"
"Ja vas više čujem nego što vas vidim. Siluete vaših tijela su skrivene i mislima koje kao srebrene strune titraju pred mojim unutarnjim očima. Ništa slično još nisam osjetio, vi ste za mene novo iskustvo vremena koje je prohujalo bez mene. Nešto, za mene neobično se događa i ja se samo prisjećam da sam kao mladić učio o svjetlosnoj dimenziji koju sam tražio u svojim mislima, pokušao opisati, ovjekovječiti šapatima. Dok sam lutao materijom sna u vremenu prije vremena susretao sam misli koje su bile odrešitije i sigurnije od mojih. Smrt je bila kraj i ja sam osjetio olakšanje, znao sam da sam konačno pronašao izgubljeno vrijeme. Ono što se može jednostavno objasniti više nije poezija, a ovi trenutci s vama su neobjašnjivi, oni bude u meni novi izričaj. Vidim vas u mirisu vaših tijela, čujem vaše glasove u mislima koje blješte u iskricama svijetla koje ne prestaje. Vi ste uskrsnuće mojih snova o ljubavi koju nikada nisam uspio do kraja opisati jer ljubav je poezija misli, vječno titrajuća energija koja samu sebe stvara i ne dozvoljava vremenu da joj ukrade svježinu pupoljaka iz kojih se mirisima snova širi univerzumom. Čini mi ste da ste ono duplo biće iz kojeg smo nastali. Dva tijela u jednom, u kojem su izmješana sva sjećanja na one koje sam poznavao i opisivao. Jedino su vaše misli drugačije od onih koje sam ranije sretao."
"Dakle mi smo samo misli, samo treprava energija, strune, tkivo univerzuma." pomislih tužno.
"Vi ste osjećaj koji se širi, fenomenologija moga sna, vi ste vrijeme koje se otrglo Kronosu i postalo uistinu san koji vidim, čujem, mirišem, dodirujem, kušam u malenim kolačićima."
"Ali to smo ipak mi. Naša tijela su naša svijest o tijelima, naši pokreti su naša svijest o pokretima. Mi dišemo. Naša srca kucaju. Mi pijemo čaj i osjećamo njegov okus i miris. Mi lutamo bibliotekom uma, osluškujemo šapate pročitanih knjiga i spoznajemo da živimo u ovome ovdje i sada. Kroz okna naših duša promatramo sebe i cijeli svijet. U našoj svjesnosti niće kozmički cvijet i mi čutimo da smo postali svijest o nama samima."
"Da moglo bi se tako reći, ako se uopće više išta može reći".

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje, "Sinestezija" str, 81.
poglavlje, "Svijest o boli" str, 167.

Slika, Elsie Russell, Gonzalves.

http://umijece-vremena.blogspot.com/