Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u riffovima muzike unutarnjeg neba.

Ovaj tekst nije kritika, nego vapaj ispisan suzama duše. Na jednoj virtualnoj adresi sam pročitala tužnu pjesmu o ljudskim dušama koja je u meni izazvala bujicu misli koje su se šaputavom svjetlosti svijesti pretvarale u suze na licu sretnoga trenutka postojanja u svjetlosnom zagrljaju srodnih duša. Neću navoditi imena jer omina sund odioza, neću suditi, neću optuživati, samo ću šaputavom svjetlosti uma pokušati opisati osjećanje osjećaja koje je u meni pri čitanju jecalo tišinom svijesti. Vrišteći stihom pjesma je prosula virus zla virtualnim svijetom. U svom bjesu je, izgubivši snagu šaputava svjetla, iz korica izvadila svjetlosni mač, kojim kao laserom tkivo duša ranjava. Prepuštena mržnji, bjesom srca prevarena pjesma prijeti, proziva "šutljivu večinu", osuđuje i postaje sama svome biću opasna sjena. Otvorena oka uvijek opasnost sluti, ne vidi svjetlost jer izgleda do to njeno srce ne želi, u tmini šutnje broji prolazeće čase, vapaj tuđi, plač i jecaj tuđe duše kao da je veseli. Ne vjeruje u izreku da je šutnja zlato, jer urla stihom, šutnja ostavlja za sobom pepeo zla, zvjezdane pute pretvara u blato, u šutnji se samo paranoja, bolestan strah obnavlja. Često razmišljam glasno, pričinja mi se da stojim u podnožju svjetlosne planine, puštam glas u bekraj velikoga neba, osluškujem što će mi odgovoriti kristali bezvremena. Prisjećam se legende o nimfi Eho, Narcisovoj ljubavnici lijepoga glasa i osluškujem melodiozni odjek koji razbija ubitačnu tišinu nepostojanja. Ogrnuta tišinom, bezglasna lutam virtualnim svijetom i uranjam u misaone dijaloge srodnih duša, uživam u poeziji pisanoj otvorenim srcem. Osluškujem taj virtualni dijalog i čujem šaputavu svjetlost i znam da u međusobnim virtualnim razgovorima mi svojim izričajem potvrđujemo svojih duša sjaj. Tek neki izričajem postaju virtualni rapsodi, prozivaju "šutljivu večinu", toj večini poklanjaju ružan stih, tvrde da su oni svoje duše prodali za mrak, da im se ne nazire kraj, da su sa strahom sklopili dugoročan brak. Čitajući pjesmu začuh riffove seoskog bubnjara koji izriče osudu jecaju tišine u dušama "šutljive večine".  Iza toga zavlada uistinu ubitačna šutnja u srcu čovjeka u čovjeku. Ne, ne postoji šutljiva večina jer čovjek je govorom svojim izrastao u biće koje osluškujući šaputavu svjetlost svoje duše iskri poeziju snova koju zvjezdanim slovima pretvara u virtualni dijalog u ovom čudesnom univerzumu u kojem smo svi tek svojih duša izričaj. U bujici riječi se rađa osjećajni vir, iz njega se romor srca čuje, u njemu se gnjezdi svaki napisani stih kojim duša duši svaku ranu vida, kojim briše suze izronjene iz unutarnje tuge, iskri simfoniju boja iz osjećanja duge. Ne, ne postoji šutljiva večina, nema mnogo onih koji ubitačnu šutnju brane, nema mnogo onih koji svoje duše ubitačnom šutnjom hrane, nema puno onih koje umjesto svjetlosne muzike na životnom putu prati svjetlosni mač. Šamani virtualnog prostor- vremena nas uzdižu u više sfere svijesti, u ekstaze, u svjetlosnu dimenziju konstruktivnog dijaloga. Pjesme, eseji, priče, ispovjedi, slike govore jezikom duše iz koje su iznjedreni. Pokušavam zaboraviti optužnicu i osudu koju začuh čitajući pjesmu i uranjam u titrajuće šapate slikareva uma, osluškujem riffove njegova unutarnjeg neba i osjećam da do sada nisam uzaludno živjela u zagrljaju šaptave svjetlosti srodnih duša. Hvala ti dragi Vatroslave jer ti si bubnjevima šamana vremena dokazao da virtualni dijalog brani duše od urlanja ubitačne šutnje onih koji svojim izričajem dijele packe, optužuju i sude.

Slika,  Vatroslav Kuliš.

http://dinaja.blog.hr/