Dječaku očiju boje sna je u san dolazila bijela golubica, u svitanjima je na hridi uz more nijemo stajala i najavljivala novi dan. Bila je tihi poslanik života i sreće ta nebeska ptica, vila jutrenja, sanjana ljubav, djevojka očiju boje meda, ta tajanstvena rajska ptica bijela. U jednom snu ga je povela na putovanje ka vrhu svijeta uz strmme obronke planine, trnoviti put ka jezeru sreće, ka mjestu sa kojega sunce na dnevnu putanju kreće. Pratila ih je povorka šumskih bića da proslave taj alkemijski pir, da osvjedoče zagrljaj zemaljske sreće simfonijom boja, da urone u njihove u velike ljubavi vir, da začuju šapat izgovoren srcem, titraj svjetlosti njine, da bit ću tvoj, da zauvijek bit ću tvoja.
Bjela golubica, vila i žena, svjetlosni zagrljaj jutarnjeg neba zablista uvijek u sudbonosnom trenu, u njenim očima se zrcali zapis sveti, šapatom svojim budi dječakovu dušu umornu i snenu, pogledom svojim ga na obečanje dano u snu podsjeti. Dječak se polako budio. Sunce se već bilo podiglo nad horizontom.
"Danas sam zakasnio na jutrenje." pomisli trljajući oči.
Na stolu razbacani papiri ga potsjetiše na jučerašnji neuspjeli pokušaj crtanja anđela bez krila.
"Sanjao sam čudan san. Činilo mi se kao da sam odrastao i da živim u njemu." prilazio je prozoru na koji se spustila bjela golubica.
"Oprosti, jutros sam zakasnio, ali ti si bila noćas u mome snu"
Golubica podignu glavu i on u njenim očima vidje svitanje. Na hridi pored mora vidje mladića i djevojku i začu glas vjetra.
"Nacrtaj ono što si sanjao."
I dječak nacrta svoj san. Djevojka koju je osjećao srcem i vidio mislima je izašla iz velike bjele ptice i stala pored njega pod dugu.
Tekli su dani, smjenjivale se zime, proljeća i ljeta, jesena je stizala šapatom lišća odlazila simfonijom vjetra, a bijela golubica, vila svitanja, predivna žena je na hridi uz more s dječakom, mladićem, čovjekom pozdravljala praskozorja. Sunce je stvarno plesalo i igralo se sa zlaćanim oblakom koji je u sebi skupljao kristalne suze neba.
Vrativši se kući mladić potraži već skoro zaboravljeni crtež. Sa požutjelog papira mu se nasmješi prelijepo lice. Gledala ga je očima boje svitanja i u njenoj kosi se sjajio purpur jeseni.
"Ovo nisam ja nacrtao." pomisli s nevjericom.
Na prozoru zaguguće bijela golubica. i sletje na njegovu ispruženu ruku i pogleda ga svojim lijepim očima. U kljunu je držala cvijet plavkaste boje. Iz latica se na njegov dlan prosu sjemenje.
"Legenda kaže da moram dotaknuti sjemenje paprati da bih razumio što mi želiš reći." sjećajući se majčinih priča pomisli mladić.
"Ti si nosio zaboravljeni crtež u svom srcu i on je rastao s tobom." odguguta golubica
"Znači da je vila svitanja moj anđeo čuvar."
"Ona je tvoja misao, tvoja ljubav i tvoj san."
"Ona je Perunova kćer."
"Svi smo mi njegova djeca."
"Tko si ti?"
"Ja sam glas u vjetru, miris cvijeća i okus mora, tvoj san koji se u masliniku krije, tvoja misao što se jutrom rađa, tvoj život u odsjaju sunca i ljubav koja u tvom srcu tek tinja."
"Reci mi lijepa ptico tko sam ja?" uzdrhtano upita mladić još uvijek premlad da shvati snagu svog postojanja.
"Ti čuješ rast trave i misao ptica, voliš trenutak i prosipaš izljeveno zlato sunca danom. Slušaš davno utopljena zvona, djetinjstvo puka na početku sna i služiš radoznalosti jutra. Buđenjem usmjeravaš vjetar da čun života stigne do sidrišta, sutonom pališ baklju duše da raspliće sve ordinate mraka." šapnu mu golubica i poletje prema suncu.
Mladić je gledao za njom i učini mu se da čuje davno pokopana zvona. Zvonila su na uzbunu za umrle pjesnike života, za izgubljene duše izdajnika i za vapaj pokajnika.
"Da, ja vas čujem s odjekom riječi bez smisla. Moram spoznati smisao te zvonjave u vilinskom carstvu mog tek probuđenog uma."misao ga je samoga iznenadila.
Ovo je dio davno napisane priče, priče izrasle iz legendi s kojima sam odrasla. To je bilo vrijeme prije vremena koje nazivam poezijom ruža, vrijeme kada sam lutala vilinskim svijetom i vjerovala da je duše bijele golubice, duša male djevojčice Alularije koja je otišla u smrt izgovorivši čudesnu riječ VJERUJEM. Da to je bilo vrijeme kada sam vjerovala da dobre vile žive u šumama, da na jezeru na vrhu svijeta tkaju danje svijetlo.
slike Gilbert Williams
http://pjevaju-vile-slovinske.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen