"Osuđeni da budete na granici između dva neba vi ste sa čežnjom gledali u daljinu izlaza i zalaza sunca, a tuđi bogovi su tutnjali vašim životima. Zaboravili ste vile koje još uvijek u stražare nad vašim životima" čujem glas istine i slike koje su me kao djevojčicu užasavale mi se ukazuju pred očima.
To je bilo daleko vrijeme kada se tek rađalo kršćanstvo i kada su kršćani još bili proganjani. Ironija nastajanja religije je u tome da su u vrijeme nastajanja kršćanstva, oni koji su vjerovali u rođenje djetešca na slamici, ubijani, spaljivani i mučeni od onih koji su vjerovali u paganske bogove.
Vidim djevojčicu u plamenu, vidim njeno ranjeno tijelo pokriveno snijegom i bijelu golubicu kako se oslobađa iz okova smrti i leti u nebo. Vrijeme događanja je početak četvrtog stoljeća, vrijeme vladavine cara Diokleciana koji je još vjerovao u rimska božanstva.
"Zašto su je ubili?" pitala sam tada prestrašena u djetinjem neznanju.
"Sveta djevojčica, tako je nazivahu, je imala, kao danas ti, samo 12 godina kada je povjerovala u Isusovo uskrsnuće i zbog toga bila proganjana. Kršćani su je skrivali od progonitelja, ali ona se hrabra i još mala usudila, bosonoga, usred zime pobjeći iz skloništa i doći sama pred suca i reći mu samo jednu, ali sudbonosnu riječ" djedov glas je bio blag iako je priča bila okrutna.
"Koja je to riječ?" upitah bez daha.
"Vjerujem!" odgovori mi djed.
"U što je ona vjerovala?" upitah uzbuđena.
"U djetešce rođeno za ljubav." djedov glas je uvijek smirivao moje strahove "Legenda kaže da joj je u trenutku smrti duša poletjela kao bijela golubica i vinula se u visine. Nazvali su je Eulalija, što znači "ugodna govora".
Nevina djevojčica je vjerovala u snagu, u energiju koju nazivamo ljubav. Bijela golubica je postala znak mira i ljubavi, bijela golubica koja ružama poklanja miris sna, boju ljubavi i umiranja. Ona je kažnjena zbog vjerovanja u Stvoritelja, a nekoliko stoljeća kasnije Giordano Bruno je spaljen zbog vjerovanja u paganu boginju lova. Ironija sna se nastavljala, apsurdnost života je dobivala odoru svakodnevice, koju mi još uvijek živimo.
Mi rođeni u zenitu sna, na granici između dva neba, kao da smo, pri traženju istine početka, osuđeni na lutanja mitovima i legendama. Sanjajući početak shvatih da smo se priklonili sjaju onih figura koje su najljepše izražavale zanose sna. Mistični dragulj, vrijedan i nedohvatljiv, sakriven u tami dalekog neba, blješteća aureola dobrote i straha je postala naša sudbina.
Stoljeća su tekla nepovratnom rijekom naših zabluda. Cijeli naš život je bio trčanje za suncem koje je svoj najljepši sjaj poklanjalo zapadnom nebu. Zaboravili smo da svjetlost dolazi sa istoka, da je i Europa kćer podneblja izlazećeg sunca. Nekom čudesnom igrom sudbine smo se našli na granici između svijetla i tame, u zenitu velikog svjetskog sna. Nesigurni u porijeklo nismo mogli spoznati ljepotu koja se, kao svileni tepih satkan od milijuna čvorova prostirala ispred nas.
Možda zbog toga, jer smo se odrekli vjerovanja u početak, mi lutamo snovima i tražimo istinu i veličamo postojanje i borimo se za priznanje. Možda upravo zbog toga neki posuđuju tuđe snove jer nemaju svojih, možda iz neznanja o prijeklu još uvijek lutaju tuđim snovima i kradu zvjezdana slova koja bijela golubica donosi u kljunu onima koji vjeruju u legendu o njenoj svetosti.
slika, John William Waterhouse
http://sto-je-zivot.blogspot.com/2008/01/univerzum-umno-osjetilno-osjeajnog-u.html
http://sretan-trenutak.blogspot.com/2010/03/bijela-golubica.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen