Danas pišem o ljubavi jer ne znam neko drugo ime kojim bih sebi i vama objasnila taj čudesni osjećaj, uvijek željeni osjećaj u sebi. Sigurno se i vama ponekad pričinilo da je davno rođena ljubav "na zaleđenoj cesti šutnje" izgubila kontrolu i da umire na groblju bezimenih. Prisjećam se vremena kada sam to doista mislila jer, u godinama duševne samoće, nisam pronašla odgovor na sva ona pitanja koja su pri davnom rastanku ostala otvorena, u meni samoj ostala bez odgovora. Otišla sam, onog davnog proljeća, gušena prostorom i navikama, otišla s buketom loše savijesti u narućju punom želja. Sanjala sam dvojnost bez davanja i uzimanja, sanjala sreću bez potpisa, sanjala o priznanju ljubavi bez gubitka svijesti. Ogrnuta vatrenim ogrtačem mladosti nađoh se u onom dijelu univerzuma gdje je ljubav, u odori prošlih dana, kočila sve nove doživljaje u meni. Izdignuta iznad monotonije i osrednjosti u kojoj sam ostavila razjarenu taštinu jedne nedosanjane ljubavi, zaustavih se u ludilu između lucidnosti snova i konvencija zemlje koja ne oprašta slabosti. Jednim jedinim kompromisom sam mogla zadovoljiti pravila, meni nepoznate, strane igre i zaploviti niz rijeku u kolotečinu nekog novog života i pri tom izgubiti vlastite poticaje, izgubiti snove, ponovo izgubiti sebe. Neka nevidljiva ruka, neka nevidljiva snaga u meni stavljala je uvijek nove utege na vagu, ali uvijek na strani nepovjerenja.
I onda iznenada, u trenu kada iz maglovitog oblaka zasjaše dvije vatre, ja osjetih nove treptaje u sebi i učinih korak u veliku prazninu, uložih zadnje žetone iskrenosti za trenutak prave sreće, jedine sreće. Ja danas znam da sam pobijedila nesigurnosti na zaleđenoj cesti šutnje i da više ne mogu zalutati u slijepoj ulici nečijeg života.
Danas vam pišem o ljubavi jer još uvijek nisam pronašla neko drugo ime za taj načudesniji osjećaj koji nosim u sebi. I pitam sebe i vas može li netko tko osjeća titraje te čudesne energije u sebi lutati tuđim snovima, trgati komadiće tuđega neba i njima puniti crne rupe svoje neosjećajnosti, može li taj netko dobro spavati ili ipak ima noćne more koje proganjaju sve one koji žele ljubav, a uvijek traže u očima tuđim. Pitam sebe i vas kako zaustaviti rijeku crne vode koja iza sebe ostavlja slomljena srca, ranjene duše i porušene ideale, kako zaustaviti let ptice grabljivice koja, kiteći se tuđim perijem, ponosna jezdi bespućem ovog lijepog božjeg sna. Pitam sebe i vas smije li taj netko ubijati nebeskog orla, osuđivati čovjeka u čovjeku, proglašavati ga čovjekom siromahom i u istom treptaju oka pisati o bijeloj golubici koju osjeća u svom unutarnjem svemiru. Zar to nije contradictio in adjecto? Zar bijela golubica nije proglašena golubicom mira među ljudima, golubicom ljubavi među ljudima, golubicom koja je izletjela iz duše umiruće djevojčice koja je vjerovala u LJUBAV ?
Danas pišem o ljubavi jer osjećam da nikada nisam usamljeni putnik mojim nutarnjim svjetovima jer se u zrcalima moje svijesti ogledaju kristalno jasna lica svih ljudi koje sam na mom životnom putu sretala. Njihovi osmijesi se sjedinjuju sa osmijehom mog i njihovog neba i postaju svjetlosni zagrljaj u kojem sretna živim. U ovoj vječnoj kladionici znanja, vjerovanja i ljubavi, koju nazivamo život, mi ulažemo kristalne žetone svoje svijesti na ruletu koja se vječno vrti, ulažemo svoje misli, svoje snove, svoje osjećaje i ponekad gubimo trenutke sreće, ali svjesni da je Stvoritelj, kada je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, bio najveći hazarder mi uvijek ulažemo sebe da bi se njegov san o čovjeku u čovjeku uistinu ostvario. Sizif u nama nije gubitnik, on je vječni pobjednik, on je zrcaljenje čovjeka u čovjeku.
slike, Freydoom Rassouli, Salvatore Dali.
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=6734
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=7022
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=7799
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen