Jedna od mnogih legendi iz vremena inkvizicije i naučenog neznanja kaže da je Diana, rimska boginja lova bila vidovnjakinja, da je posjedovala snagu šamana vremena, da je iz kristalne kugle znala čitati sudbinu, da je na svojim dlanovima nosila strune kozmičke energije i da je zbog toga proglašena vješticom i spaljena na plamenim jezicima iznjedrenim iz strahova tadašnjega svijeta. Pred noć vještica u trenucima sjete i zagrljaju drevnih snoviđenja u ovom tromom nedeljnom poslijepodnevu pišem stih mom nicku, čuvarici nebeskih lovišta, svjesnoj spoznaji Giordana Bruna mojoj svijesnosti, mom avataru, mojoj Artemidi.
Odlazi moj listopad i odnosi požutjelo lišće u svojoj lepršavoj kosi. Promatram treptaje sunčanih zraka i pričinja mi se da grade kristalni labirint dolazećoj noći. Na obroncima svijesti osjećam drhtaje, u univerzumu uma se rađa čudesna misao. U pahuljastom tkivu se ugnjezdila jedna nerješiva tajna satkana od pitanja sto, vatrenim slovima je nevidljiv netko zagonetku napisao, pitajući dušu može li pogoditi tko je to. U davnim legendama se skriva, u zadnjoj noći tvog mjeseca se zbiva, iz nepoznatog svijeta odjevena u svilenkaste halje u ovo ovdje i sada dolazi, u svitanju studenog mjeseca opet ka mjesečevom hramu odlazi. Osluškujem šaptavu svjetlost odlazećeg sunca, čujem pjesmu dolazeće lune, vidim osmijehe neba i ples zlaćanog vretena među zvijezdama, ćutim kako tanane niti vjekovnog sna traže upravo mene. Čuvarica mjesečeva hrama na nebeskom vrancu jezdi, skida odoru boginje bez srama, bisere krade večernjoj zvijezdi, razigrane mjehuriće iznjedrene iz zagrljaja zlaćanog praha i nebeske pjene i tako oku nevidljiva, srcu spoznatljiva slijedi mjesečeve mijene. Snagom svoga božanskog bića me uvodi u snove, zaustavlja tijek ovozemaljske svijesti, zagrljajem mistike, mudrosti i znanja iskri spoznaje nove i ja postajem znatiželjni putnik na, do ovog trena, mojoj duši nepoznatoj cesti. Uranjam u Artemidinu božansku snagu, duša se boginjinim bićem zlati, staje svjesna na Kairosovu vagu očekujući da joj se djetinje vjerovanje vrati. Boginja me odnosi u hram snova, u carstvo tajanstvene lune, u snagu mjesečevih mijena, u istinu ispisanu na drevnoj smaragdnoj ploči, ali uvijek u iskustva nova smirujući mog uzdrhtalog srca, mog znatiželjnog uma strune.
Slika, Josephine Wall, Artemida
http://umijece-vremena.blogspot.com/
2 Kommentare:
ova noć mi je najdraža noć :) jer me podsjeća na djetinjstvo
da draga sjenko, ovo je noć u kojoj sam lepršala i još uvijek lepršam u odori boginje lova i čuvrice mjesečeva hrama.......:-)))
Kommentar veröffentlichen