Postanimo sretna, sretnoga trenutka kap.
U kaleidoskopu želja, u vremenu, u ljubičastom bezvremenom sjaju, u renesansi probuđene duše granice nestaju, novi snovi ih svjetlosnom sonatom guše, novi vjetar sa svjetlosne planine ka dolini postojanja puše. U svakom čovjeku neka nova ideja, novo snoviđenje drijema, a nove spoznaje, trepravi osjećaj novu baladu o međuljudskoj ljubavi piše. Čarobno se putovanje unutarnjim svemirom, bajkovito trajanje u svjetlosnom zagrljaju vječne ljepote u ljudskim dušama sprema i gasi se tmina svih onih drevnih tisućljetnih dilema. Uranjam u rijeku vremena, postajem sretna, sretnoga trenutka, kap i osjećam kako miluju me misli, osjećaji nježni svih ljudi koji ovom ponornicom želja plivaju zu mene. U svakoj toj kapi jedno sunce leži, pored vrulje, na cvijetnoj livadi od snova sretne srne piju vodu sa zlaćane stijene, a djecu razigranu vjetar s leptirima u krug istinskog života veže, sjedinjuje cijeli svijet u svjetlosnih niti mreže.
U davnom krabuljnome plesu, drevnom plesu ljudske zle sudbine, igrale su maske svoj vještičji, na sreću nedosanjani, san. Danas krinke nestaju sa lica i pod suncem velikoga neba rađa se za čovječanstvo novi, sretan dan. U treptaju oka, u sjaju unutarnjeg sunca, u osmijehu ljubavne miline, u zagrljaju vječne topline iskre samo ljupka lica, sa rascvjetalih trešnjinih pupoljaka širi se cvrkut ptica i mirišljava kupka nektarova soka, čarobnog napitka kojim opija sva sretna srca, omamljuje duše snagom ovog, iz svjetlosnog zagrljaja ljubav i sreće, dobrote ljudskih duša, iznjedrenog praskozorja punog novih nadanja i ljubičastih sanja.
Pisala sam malene pričice, pisala malene pjesmice, pisala sam o svjetlosnom zagrljaju, čudesnoj dimenziji prostor- vrijeme, uranjala sam u dubinu svog malog svemira, lutala sam Danteovim krugovima, njegovim nebeskim prostranstvima, koračala zvjezdanim stazama, ljubavala sa mjesecom, tim noćnim skitnicom, susretala zvjezdanog orla, tajnovitu pticu u kojoj su se sjedinile sve ptice svijeta, voljela sam sutone i svitanja i uvijek se vraćala u sretan trenutak istinskog postojanja, u zagrljaj srodnih duša s kojima djelim ovo ovdje i ovo sada. Divan se osjećaj u meni rađa kada začujem osmjehe sretnih ljudi, kada u njihovim glasovima naslutim iskrice sreće, kada spoznam da srodne duše ne žive u špilji, u tmini svoga ne postojanja, da izlaze mirni pod koplja dnevne svjetlosti i ne djele svakom svojom misli čovjeku u čovjeku packe. Sretan čovjek voli sebe i cijeli svijet, sretan čovjek ne traži greške jer je svjestan da svaki čovjek u čovjeku čini greške, sretan čovjek zna da se u svakom čovjeku vječno sukobljavaju anđeo i demon, da u svakom čovjeku žive vuk i srna, sretan čovjek je svjestan sebe i svoje čudi i nikada, baš nikada ne traži krivnju u drugima, sretan čovjek sam sebe pobjeđuje u trenucima kada osjeti da se u njemu budi demon ili zavija vuk, sretan čovjek je jednostavno sretan i onda kada se nad njegovim malim univerzumom nadviju tmurni oblaci puni prijetnji, kada se na njegovoj svjetlosnoj planini pojave jahači apokalipse jer sretan čovjek u sebi nosi sjeme iz nebeskog perivoja snova. Sretan čovjek nosi u sebi Anđela koji pobjeđuje demona, svjetlosno prabiće koje ga uvijek izvodi iz pustinje osjećaja u sunčanu oazu lijepih snoviđenja.
slike, Gilbert Williams, Erich Kraft
http://sto-je-zivot.blogspot.com/2008/01/o-srei-i-ljudima.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen