Svjetlosni zagrljaj blaženog jutra koje pada......

"Blaženo jutro koje padaš

sa snopom svjetla u tu sobu,

već nema smrti da mi zadaš,

no vrati ljubav ovom Jobu."

U misaoni Proustiani, u gradu sanjajućih knjiga osluškujem Tinov stih i osjećam blaženost jutra koje pada u moju dušu. Pritajena opasnost za  čovjeka je da postane žrtvom zlih misli. U misaonom dijalogu se ponekada izgubimo u rijeci izgovorenih riječi,  a onda se izgubimo u bujici nekontroliranih osjećaja koji riječima daju snagu oružja koje ranjava srce i dušu. Strah, bol i tuga, mržnja, želja za osvetom, sve su to znaci da u nama postoji bezimeni osjećaj, osjećaj unutarnjeg nezadovoljstva koji je ubojica ratnika svjetlosti u čovjeku.
Slušajući vječne melodije, Vivaldijevo proljeće i Smetaninu Ma Vlast osjećamo rađanje  novog, kojima, kad ih slušamo srcem, možemo pobijediti zimsko umiranje snova, osjetiti ljepotu buđenja davno zatomljenih osjećaja.

Osluhnimo jutros, na vratima novog desetljeća, svjetlosnu muziku svog nutarnjeg anđeoskog bića, osluhimo tonove svjetlosti, milovidnosi i radosti. Tri gracije, trojstvo u nama, trio našeg unutarnjeg neba sklada himnu životu u vječnoj ljubavi. Osjetimo ljepotu buđenja u sretnom trenutku sna koji budni sanjamo. Glazba , boja i poezija jedine pružaju otpor svijetu, vjekuju tamo gdje je svaka druga vrsta otpora bezizgledna. Poezija ne mora održati obećanje, dato u momentu slabosti ili straha, dato u obliku osude, vapaja tuge, izraza sreće, ali ona postoji i postaje svjedokom pjesnikovih unutarnjih refleksija. Skrivena u svjesti poete, ona je njegova snaga, njegova volja, želja,  neostvareni san. Oslobodivši dušu iz okova zaborava, oslobađamo i ratnicu svijetlosti u sebi, ono čudesno biće koje nam pomaže da želje, čežnje, žudnje pretvorimo u osjećaj ugode, da postanemo svjesni neiskrenosti prema sebi samome, lažnosti života u kome živimo i da zakoračimo u pustolovinu novonastajućeg, da osjetimo vatru početka u sebi, snagu svjetlosnog zagrljaja u kojem smo često samo sjenka sebe samoga. Zakoračimo jutros slobodni i sretni pod koplja dnevne svijetlosti ostvarujući sami za sebe ono, što smo mislili da je, neostvarivo i nedostižno u nama.
Noćas osjetih toplinu napisanih, slušanih i izgovorenih riječi, slušajući vječne melodije zaplovih velikim nebeskim morem po kojem sve moje zvijezde tragovima poezije, glazbe i davno pročitanih knjiga jezde.
Jutros osjećam vjetar kao nježne ruke neba, kao nježna milovanja, kao šapat sreće, vječnu poeziju snova.
Upitah se jednom dok sam još stajala žedna na izvoru ljepote,
tko sam i što sam? osluhnuh glas nutarnje tišine i začuh šaptavu svjetlost praskozorja svijesti. Sada osjećam da trajem u snu i u tragovima ove čudesne sreće i vječno žedna ljepote pijem kišu te radosne suze neba i ne dozvoljavam da se ugasi ovo veliko sunce koje blješti osjećajem snenim, iskri srećom i slobodom, blješti biserima drevnim, čarobnim Venerinim zlatom.

Jutros stojim na kapiji novog desetljeća, ćutim drhtavost i snagu ovog ovdje i ovog sada, vodim misaono- osjetilno- osjećajni dijalog sa tri lica moje osobnosti. Svjetlost, milovidnost i radost, Algaja, Eufrosina i Talija mi glasom Artemide Ametiste i Damjane šapuću, zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše. Radosna odgovaram: 
Blaženo jutro koje padaš, sa snopom  svjetla u ovu sobu, već nema smrti da mi zadaš no vrati ljubav ovom Jobu.

http://umijece-vremena.blogspot.com/