Možda znanost i znanstveni tekstovi za neke od nas zvuče suhoparno, ja u njima pronalazim poetku zbivanja, poetičnost izričaja kojim znanstvenici prevode jezik prirode i govorom svjetlosti i sjena pričaju priču o nastanku svijeta. Vjerojatnost je mjerna veličina, veličina kojom mjerimo drhtaje svjetlosnog zagrljaja najstitnijih čestica svijesti, veličina koja objašnjava rađanje ljubavi, objašnjava svaki iznjedreni osjećaj, mjerna jedinica za nešto što se uistinu odigralo u hramu svjetlosti, da, za nešto što se uistinu dogodilo iako za to ne postoje sigurni i vidljivi dokazi. U igri svjetlosti i tmine koja se odigrava na pozornici makrosvijeta je sve vidljivo i dokazljivo, čovjek gledaoc mjeri, računa, zbraja, oduzima, množi, on u tom plesu svjetlosti i sjena igra značajnu ulogu. U neprestanom plesu suprotnosti na pozornici mikrosvemira, u velikoj gala predstavi svijeta kvantne energije, čovjek gledaoc postaje sudionikom i kao na modernoj sceni teatra, nazvanog teatar potlačenih osjećaja, prestaje biti samo promatrač, on postaje tajanstveni plivač u rijeci vremena, vječni zborovođa svjetlosnog kora, dirigent nanoorkestra, on u tom spektaklu bezvremenog plesa svjetlosti i tmine igra glavnu ulogu.
Da se nije dogodio kvantni skok u svijesti nekih umova, mikrosvijet bi živio svoj, za naše oko, nevidljivi, samostalni život. Sudjelujući svijesno u toj nezaustavljivoj igri quarka, mesona, baryona, myona, leptona, u zagrljaju matrije i antimaterije satkane od sićušnih struna čovjek mislioc otvara kapije čudesnog metaverzuma, stoji na svjetlosnom mostu između mistike i znanosti i kuca na vrata spoznaje. U tom sretnom trenutku postojanja naš um je prisutan pri svakom događaju i svojim postojanjem, u tom svjetlosnom zagrljaju znanosti, ljubavi i vjerovanja, uvjetuje njegov tijek. Uspijemo li misaono prodrijeti u prostore svojih atoma i pokušamo li u sebi otkriti dokazanu istinu da elektroni u tom trodimenzionalnom prostoru imaju tri pravca kretanja, ali i sposobnost pozitivne i negativne vrtnje, tada spoznajemo njihovu dvojnost, osjećamo njihovo osnovno svojstvo, žudnju za ljubavnim zagrljajem iz kojeg izrasta život. Elektroni se međusobno odbijaju, a sjedinjuju u dvojstvo, u vječni zagrljaj svjetlosti i tmine sa svojim suprotnostima, sa protonima. "Contraria sunt komplementa." glas drevne mudrosti dokazuje moju misao i postaje čaroban osjećaj zbilje.
"Suprotnosti se nadopunjuju i tako nastaje harmonija u mojim mislima, tako se rađa svjetlosna rijeka mojih osjećaja, moja unutarnja ravnoteža." uskliknuh pobjedonosno uzburkavajući energiju postojanja u ovom svetom hramu svjetlosti koji nazivamo život. Ljubavni zagrljaj svijesti i podsvijesti, zagrljaj svjetlosti i tmine, zagrljaj muškarca i žene, zagrljaj sa zagrljajem neba iskri život, zagrljaj dana i noći rađa sutone i svitanja, zagrljaj potvrđuje drevnu mudorot utkanu u tkivo ljubavi.
Promatrajući elektrone na njihovom putu dokazano je da oni nemaju određenu putanju. Oni skaču i grle svoje suprotnosti i pri tome oslobađaju energiju, njihovo mjesto nikada nije predvidivo, mogu biti i tu i tamo, oni su nekada val i čestica u isto vrijeme, a nekada su nešto treće, nešto još uvijek ne objašnjeno, ali postojeće u našoj duši. Naše tijelo i naša duša nisu nikada u konačnom stanju, nego vječno nastaju iz uvijek novih mogućnosti, iz novih vjerojatnosti našeg predpostavljajućeg kvantnog svijeta.
Naučih vrednovati sve ono što može biti, ono što stalno djeluje i za mene postaje mogućnost kojoj svjesno težim. Vječnom suigrom trenutačnog stanja sa svim mogućim stanjima našeg univerzuma mi ostvarujemo pravu, istinsku punoću stvarnosti. Postajemo sudionikom vremena i vječni plesač na svjetlosnom balu svjesti i podsvijesti, sjedinjujemo se sa trenutkom, sa kristalnom kapljicom rijeke vremena, sa iskricom svjetlosnog zagrljaja u kojem postojimo. Stvarnost je trenutak u kojem spoznajemo da materija naših tijela nije čvrsta, osjećamo zagrljaj materije i antimaterije, osjećamo u sebi vječni zagljaj svjetlosti tmine, gibanje svih naših struna i tada uistinu osjećamo da cjelina, nije tek suma njenih djelova, da mi nismo samo jedno biće, nego da u nama živi Proustova kolona bića.
Kada to osjetimo, kada doživimo taj ples svjetlosti i tmine u nama samima, onda stojimo na vratima svoga vremena i ulazimo u bezvremenost davnog sna. Probuđena mirisima vjerovanja u lakoću postojanja ja danas sanjam život i živim san. Zaustavljena u sretnom trenutku osluškujem zvuk Panove frule, utapljam se u pastelnim bojama moje unutarnje Arkadije i tu me grli najljepši osjećaj satkan od vječnog plesa znanja i vjerovanja, grli me ljubav. Oživjelo srce udiše svjetlosni miris vječne poezije i budi uspavano djete u dubini duše, dijete koje pruža ruke ka tvojoj duši koja me uvijek odvodi u kraljevstvo zamišljanog raja u carstvo poetičnosti ljubavnog izričaja, u svjetlosni zagrljaj prostor- vremena, sretna trenutak osjećanja osjećaja. Milovana toplinom tvoga postojanja u ovoj čudesnoj priči, u zvucima nježnih boja željenog svitanja ja sneno uranjam u tišinu tvoga i moga bezvremenog sna. Osjećam, ti si lahor dobre sudbine, duša mojih snoviđenja, krijesnica koja razbija tonove tmine i u ovom ljubičastom snu donosi okus vječno željene, vječno rađane, vječno sanjane tvoje blizine.
http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/na-oltaru-sna-oprosti-mi-godine.html
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen