Varijacije na temu, agonije i ekstaze i gordijski čvor duše.

Prastara legenda kaže da je u frigijskom gradu Gordiji postojao neraspetljiv čvor, a puk je vjerovao u proročanstvo da će onaj ko ga uspije raspetljati zavladati svijetom. Prema legendi, enigmu je riješio Aleksandar Veliki, koji je prvo pokušao naći neki kraj užeta, no kad je uvidio da je to nemoguće, jednostavno je mačem presjekao čvor. Sintagma gordijski čvor je sinonim za veliki problem koji se vrlo lako riješava. U ovom svitanju dana rođenja velikog vojskovođe osjećam istnitost sintagme koja je iznjedrena iz njegovog čina.  

Moja duša snena sniva o carstvu visine, sniva da se život iz sunca suncem rađa, da ljubav iz struna beskrajnoga neba bezvremenu sonatu životu sklada, da sretan trenutak ljubičaste kapljice sreće u kristalnu kuglu postajanja veže. U tom svijetu satkanom od fraktala unutarnjeg svemira, iznjedrenog iz božje geometrije, sjenka duše moje bježeći od prevara i krađa u zagrljaju nevidljivog Maga, u kristalnom hramu, svetištu ljepote u kojem samo ljubav vlada, na sudbine naše libri važe samo zrnca sreće i zauvjek ostaje u svojoj nutrini blaga. Treperi sonata od snova sunčanim kotačem, slap iskrećih boja, suptilni žubor kristalnoga neba, tek u daljini u tmini obzorja nazire se tuga koja dušu moju vreba. Osjećam u dubini sebe, na obroncima sna i jave, u podnožju piramide svijesti, u klupku vremena jedan čvor se skrio i kao bolesno tkivo sretne osjećaje ždere, krade zvijezdice mog unutarnjeg neba. Bezosjećana gruda, izobličena masa kaosa bez krvi, beživotni grumen izgubljen u ljepoti ovozemaljskog svijeta, lišaj na drvu života se ugnjezdio u sretan trenutak postojanja i svojim gladnim srcem, srcem koje bez ljubavi, žudnje, čežnje i strasti u sjenci tuđih snova životari, srcem pohlepnim i žednim ispija kapljice ponornice osjećaja mojih. Zaustavljam se na platou sunčanoga grada, upijam svjetlost trinaestog eona, uranjam u carstvo čuvarice sjetla i osjećam kako taj gordijski čvor skriven u dubini svijesti nevidljiva ruka dodiruje legendarnim mačem.

 

 

 
U ljepoti satkanoj od svemirskog tkiva, u geometriji fraktala vječnih osjećanja iz ožiljka izrasta mirišljavi ljubičasti cvijet. Na laticama iskre kristalne suze otplakene boli, blješteći dragulji u kojima se zrcali osjećaja sjeme. Osluškujem kako tišinu ranjenoga srca razbija ljubičasta svjetlost, melodija davnih snoviđenja, zvuk legende koju duša treba da bih snovima ovim odjenula odoru jave, haljinu satkanu iz niti tog svilenkastog cvijeta. U pijanstvu srećom razigrane duše, vidim boginju sretnoga trenutka kako mjesečevim sjajem pučinom oceana snova pleše i uranjam u dubinu te nebeske vode, hram davno potonule dobrote blješti u beskraju slobode, oživjela utopija me u zagrljaj prima, sjete iz prošlosti tugom zamagljene se dorirom zlaćanoga praha polagano ruše, a tonovi ove nove melodije bol u duši guše. Koračam stazama gdje ljubav vjekuje, osjećam svijet u kojem ljubav caruje, živim lakoću koju mi ljubav daruje, a u dubini duše srce oslobođeno osjećaja pijavice, bezosjećajne vijavice, sretnih trenutaka kradljivice, sada sretno miruje osluškujući zvuke novih osjećaja simfonije.
 

 

 
Da, legende žive, one su blješteće ideje Platonova neba, zvijezde koje ne umiru, nego svojim vječnim sjajem sjedinjuju mudrost, znanje i vjerovanje u ljubav, u zagrljaj duše i materije i izrastaju u geometriju snova, u izričaj sreće, u kristalnu kuglu punu harmonije i lakoće postojanja, kuglu koja se orbitom bezvremena kreće.


http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://dinaja.blog.hr/