Varijacije na temu, agonije i ekstaze na obroncima prošlosti

Život je moguće razumjeti sjećajući se prošlih trenutaka, ali da bi uistinu živjeli moramo se zaustaviti u trenutku postojanja i osjetiti njegovu moć, a onda misaono hrliti ka slijedećima. Tu misao sam pročitala u dnevniku oca egzistencijalizma, Sorena Kierkegaarda i vjerujući u nju osjetih njenu moć i  pokušavam u prošlim trenutcima pronaći uzrok stanja u kojem se danas nalazim. Zatvaram oči, slijedim tračak mog unutarnjeg svjetla i vidim da se u mojoj svijesti događa nešto slično ratu svi protiv svih, osjećam se kao slabašni šerif u westernima Sergia Leone-a, šerif koji nije u stanju postojeće zakone provesti u djela, pa je moj život postao jadan, osamljen i satkan od neprerađenih elemenata zbilje koji se gube u snovima kojima isto tako neznam razlog. Čini mi se da za šaku dolara prodajem te neodsanjane snove i u svakom trenutku sve više umirem, a onda se slušajući pjesmu o smrti osvećujem nekom imaginarnom ubici nečeg nedorečenog u meni. Tko je taj ubica? Nitko drugi do ja sama, da, postajem svijesna svoje nemoći da se odlučim, da krenem, da zaustavim svoju uzdrahtalu dušu u njenoj destruktivnosti. Što učiniti? Kako prekinuti taj rat svijetova u sebi? Od kuda krenuti i kamo će me taj put odvesti? Otvoriti se? Što to znači? Gdje se nalazi ključ za otvaranje tih čudesnih vrata duše?
Holistički pristup sebi samoj. Što to znači? Osjetiti se kao cjelinu, osjetiti sve protekle godine, sve one trenutke u kojima sam nekada bila sretna, pa onda nesretna, vesela pa tužna, nasmijana, uplakana, mirna, bjesna, ljuta, nesigurna, uzdrhtala.
Ako proživljene godine ostanu naslagane kao nepročitane knjige na polici našega prostor- vremena one neostavljaju traga u sjećanju. Do tog sudbonosnog trenutka sam lutala bez cilja i tako je cijeli moj život gubio smisao. Sjećanja su se tada zaustavila u nekom nepoznatom, spoznatom, ne življenom trenu i ja sam se osjećala kao da sam ušla u slijepu ulicu iz koje više nisam znala pronaći put natrag na magistralu koja vodi ka izvoru svjesne spoznaje, ka izvoru lakoće postojanja.
A onda iznenada, u sretnom trenutku buđenja, u tajnovitom perivoju duše osjetih miris pupljka boje snova. Na pučini svijesti je iskrila jedna divna uspomena. Ubrah cvijet i stavih ga u srce da, u kaležu sjećanja, procvijeta u novu istinu o sretnom trenutku postojanja.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/