taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Mittwoch, 16. Juni 2010

Varijacije na temu, agonije i ekstaze u zagrljaju duše svjetlosti.





Iznjedrena iz vječnosti i beskraja, iz bezprostora i bezvremena, ona uzdrhtala i snenena u jednom plavićastom svitanju pokrenu vrtlog nebeskog vretena i sjedini prostor, vrijeme i život u svjetlosni zagrljaj. Ona ljubav na izvoru sna zaustavlja tugu, gasi bol, ona duša žene, ljubavnice, majke, ona što nema početka ni kraja, ona što sve tajne otkriva i u sebi najveću tajnu krije, ona drhtava i nježna, ona snažna i trepravo snena, ona uvijek pronađe kroz živuće drhtaje snene pute, ona dolaskom budi i odlaskom uspavljuje, miluje i pali, ona zagrljajem svojim brani od samoće, dodiruje nježno zaleđene, ponekad zaboravljene, osjećaje od strahova krute i ucrtava staze na kojima ljudske duše kroće. Nezaustavljiva ničim do materijom krutom, sva dobra srca grije istim sjajem, svim sretnim dušama se istim osmijehom smije, svako uzdrhatalo biće daruje zemaljskim rajem, oslikava mu beskraj u bezvremenu, šapuće mu dušom svojom da ništa u ljubavi uzaludno nije. Ona duša žene, ljubavnice, majke u njedra svoja njedri sreću kojom sve strahove, sve nesreće dlanom svojim iz duša ljudskih odstrani, ona u svom vječnome plesu sjedinjuje i dane i noći, spiralom svoga vječnog bića vrulju ponornica koje izviru iz ljudskih dubina svojim sjajem od isušenja brani, ona vrtnjom svojom kapljicu snova pretvara u kristalni cvijet i daruje mu ljubavnu moć. Na svom beskrajnom, bezvremenom putu ona duša žene, ljubavnice, majke još nikada posustala nije, ona je uvijek tu i tamo, na izvoru i ušću, na ulazu i izlazu iz odaje zemaljskog života, ona uvijek bdije na vremena vratima, dočekuje i ispraća, puteve životne svojom dušom grije i sjetna, vesela i sretna svojim postojanjem dokazuje da ni jedna života duša nije izgubljena u prohujalim satima. Nježna u svom biću, snažna u svom postojanju, neuništiva u svom trajanju, ona duša svjetlosti vječne svojim zagrljajem grije život, rađa ljubav i svim dušama zemaljskih bića oživljava kraj vodeći ih u na početak, u onaj drevni eon iz kojeg je sama onog drevnog dana sišla u život i krutoj materiji udahnula svoju dušu vječnu.

http://sretan-trenutak.blogspot.com/2010/04/dusa-svjetlosti.html
http://dinaja.blog.hr/

Keine Kommentare: