Nebom je ponoć prosula svoj ljubičasti sjaj, sa zvjezdama se igra, sa sjajem punog mjeseca u duše nemirne ulazi, poziva ih na ponoćni bal. Na otoku sreće, tom uzglavlju satkanom od svile, jedno srce spava, nemirno od bola što mu dušu grli, izmučeno strahom od nemani strašne, s vrućicom se hrva, Kerbera se boji. U vrućici duše ono šapuće tužne riječi, oteto prokleto, sretan trenutak je carstvo Morpheusa, kraljevića snova, trenutak je sretne duše sjaj. A Kerber na portama duše, u odori nesretne kraljevne nekog neživljenog trena, kao mačka plijen lovi i onda ga omamljenog baca i okusom vječno željene osvete se oblizuje i sladi. Na otoku sretnoga trenuka, Morpheus nad snovima bdije, prstima božanskim im strune dodiruje, sklada pjesmu tihu, zvukom bajnim doziva muzu ljubavne poezije koja snagom svojom vječno ljubav od utvara brani. Eratho tiho ulazi u san i grli srce tužno i šapuće o žudnji, čežnji, o ljubavi i ljubavnim stihom liječi dušu od straha, od ubilačke snage nepoznate zvijeri koja neumorno njegove snove krade. Na otoku sretnoga trenutka, kao na baršunu mekom, odigrava se, još ne ispričana legenda, lijepog snoviđenja.
U zagrljaju mjesečeva sjaja dva srca plešu ljubavni ples divnog sjedinjenja. Snovi na zvjezdanom moru galijom cvijetnom u beskraj se dižu i iznenada do vrhunca svijeta stižu. Morpheus im svira uspavanku, Eratho nježno ljubavnom poezijom usnule duše miluje, a ponoć, čuvarica noćnih tajni, se zvjezdanim prahom tiho uvlači u budnost, opija, smiruje poludjele misli, liječi ranu uzdrhtalog srca, nesretnu kraljevnu neživljenog trenutka, kao troglavu zvijer u drevnu legendu vraća, a uzdrhtalo srce uvlaći u novi, ljepši, nježniji san. Tu na vrhu svijeta, u svijetu bogova i snova, na otoku sretnoga trenutka, od zvjezdanih niti postelju im slaže, ponoć ta sjetna čuvarica snova, na uzglavlje prosipa venerino zlato, mjesečevim sjajem ih pokriva, od utvara ih brani da u svjetlosnom zagrljaju dosanjaju neodsanjani san. Na uzglavlju mekom dva se srca smiješe, smiješe se oluji ljepote, trenutku toplote i zagrljaju te čudesne dobrote. Eratho im šapuće o lakoći vjerovanja, o ljubavi vječnoj koja snagom svojom ubija tamu legendarnog Hada, ubija Kerbera, mrvi komadiće bola i guši misao davnu….oteto prokleto..
Kraljević otoka sretnoga trenutka, prebire nježno po strunama nebeske hrafe i svjetlosnom muzikom, na obroncima jave, sklada novu poeziju snova kojom poručuje……oprostite im jer oni ne znaju što čine, nezasitni u svojoj pohlepi za priznanjem tek posuđuju vaših snova olupine.
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen