Na početku je bila nedokučiva i bezimena, beskrajna, bezvremena tišina, a onda se nešto ugnjezdilo u ono veliko ništa, zauzelo mjesto u kaosu i počelo tkati niti tek nastajuće stvarnosti. Dogodilo se petnaestog dana u mjesecu Tybi, dana u kojem je sunce na svom putu izašlo u punom sjaju, snagom za koju do tada nije postojala mjera. Sunce je izašlo iz svjetla svih svjetala, iz prve i posljednje misterije univerzuma. Bogatsvo boja, zemlja u kojoj je ništa i sve, bog nad bogovima, mjesto istine gdje nema ni muškarca ni žene, ničega do svjetla. To je prvi i posljednji i najviši princip, neizgovorljiv i neimenovan, dupla priroda bića nad bićima, svjest njegovog postojanja u nama samima i iz njega nastajuća duša univerzuma. Na početcima prije početka, u plavkastom tračku istine, prvim osmjehom neba Eros otkri tajnu suprotnosti koje ujedinjenjem rađaju ljepotu, a nevidljiva Fortunina ruka, ruka boginje čuda i sudbine, povede tu tajnovitu iskru na beskonačno putovanje vremenom, izvede ju iz tamnog bezdana nečijeg davnog sna i ona, Sofija, majka svijetlosti, svijetlost sama, žena među božicama, božica među ženama postade ljubav, misao, snaga, hrana života. I možemo je nazvati raznim imenima, posvetiti raznim božanstvima jer ona počiva u svima i svemu. Kao da nema početka ni kraja, krenuvši od tamo, gdje je još uvijek, ona je uvijek i tu među nama, u našim srcima, u čovjeku u čovjeku.
http://umijece-vremena.blodspot.com/
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen