Varijecije ne temu, agonije i ekstaze na obroncima smaragdne rijeke vremena.

Sjedimo na obali velike smaragdne rijeke i ne gledamo ni u šta, ne mislimo ni na šta, samo sjedimo i držimo se za ruke, sjedimo i osjećamo blizinu kao svilenkasti veo koji nas brani od prolaznosti vremena. Tvoja zelena dolina je Arkadija mome srcu, rijeka tvoga djetinjstva je san iz kojega se više nikada ne želim probuditi, zelena rijeka je šapat bezvremena, osluškujem njen šum i čujem tišinu Hutovog blata, tišinu močvare u kojoj smo se igrali sa barskim pticama i brali cvijetove nezaborava. Bili smo i ostali djeca, sanjari na obroncima prolaznosti, vječni putnici u kapljicama te čudesne vode. Tamo gdje rijeka grli more, u delti na kojoj se otvaraju porte beskonačnosti, tamo osjetismo da nam je sudbina sklona i da sirene pjevaju odu bogu mora, a ne zaustavljaju nesretne moreplovce na putu ka Itaki. Stajali smo satima u zagrljaju mirišljavog protoka sna, uživali smo u svjetlosnoj dimenziji koja je izranjala iz naših milovanja i nosila nas u vječnost, u sljedeći trenutak, u okrilje bezvremena. Jesmo li mi rijeka, upitah da razbijem tišinu, tišinom si mi odgovorio, tek kap u beskraju sna. Zaustavih misli u točki kristalne kugle da osjetim snagu Alepha. Osjetio si moju želju i šapnuo, svaka točka je središte želja, žudnji i čežnji. Vidjeh ekspoziju boja, začuh sonatu od snova, osjetih svjetlosni zagrljaj bezvremena i strasti iz kojeg u svakom sretnom trenutku izranja ljubav. Volimo se tišinom bezvremena, milujemo se šutnjom beskonačnosti i znamo, osjećamo da možemo poljubce pretvoriti u cvijetove vječne tišine koja na usnama iskri poezijom sna. Volimo se tišinom uzburkale smaragdne rijeke i beremo cvijetove davnih snoviđenja i vjerujemo u nebesku pticu i anđela sa četiri lica, anđela koji bdije nad sretnim trenutkom našeg postojanja.  Na sceni bezvremena u dolini rijeke vremena promatramo ples duše i njene sjenke, vidimo igru svjetlosti i tmine, osjećamo svjetlosni zagrljaj prostor- vremena i spoznajemo da doista živimo u ovom ovdje i sada, da nas muze sa Olimpa daruju kapljicama vode sa Kastalskog izvora i da nam nebo zvijezdanim slovima piše poeziju u kristalnu knjigu sudbine. Duša ovog sretnog trenutka, tajnovita brodarica naše životne galije, ulijeva naše osjećaje u Mnemozininu rijeku i ne dozvoljava zaboravu da obriše predivne slike ovog jutrenja na obali smaragdne rijeke vremena.

http://dinaja.blog.hr/