Poslije "tamnog srednjeg vijeka" renesansni čovjek je ponovo u sebi probudio znatiželju i čuđenje i njega je počelo zanimati sve. Želio je sve proučiti, sve vidjeti, tako je čovjek u vrijeme renesanse uzdignut na pijedestal naučenog i iskustvenog znanja i tako postao središte svijeta. Sve što postoji, postoji radi čovjeka i sve što postoji treba služiti čovjeku je misao koja je uistinu priznavala snagu ljudskog uma. Taj novi svjetonazor je kršten imenom humanizam. Humanizam i renesansa su se uselile u domove građana i u dvorce plemstva. Čovjek je želio uživati u svakodnevnom životu pa je počeo organizirati zabave i maškarade. Ljudi su na slikama renesansnih slikara vidjeli ljepotu ljudskog tijela, vidjeli njegovu trodimenzionalnost, doživjeli perspektivu i žudili za njegovom ljepotom, ali i za snagom duše. Renesansni čovjek se počeo obrazovati. Okupljali su se i čitali antičke knjige. Ta su se društva, po uzoru na Platona, nazvala akademije. Žeđ za znanjem dovodi do otvaranja gimnazija po uzoru na Spartance, a kasnije i klasičnih gimnazija zbog potrebe poznavanja klasičnih jezika – hebrejskog, grčkog i latinskog.
Nedostatak tog čudesnog procvata znanja u vremena renesanse je bio u tome da je svijet u kojem je čovjek živio pretvoren u bezdušni, bezživotni trodimenzionalni stroj kojim je čovjek počeo racionalno upravljati. Apsolutnost zemaljskog prostora i prolaznost zemaljskog vremena je običnog čovjeka zauvjek odvojila od izvora iz kojeg je izrastao i čiju energiju više nije osjećao u sebi. Čudesan svijet stvaralaštva, svijet tajnovitih snaga je postao san koji se dalje sretao samo u poeziji snenih poeta koji su osjećali ples neutrina u svojoj svijesti, ali taj osjećaj nisu znali krstiti pravim imenom. Taj nanosvemir istinskog postojanja je živio svoj život i u laboratorijima zanesenih znanstvenika. Sanjari su sanjali dalje i tražili istinu u neobjašnjenim zakonima prirode, živjeli vječnu renesansu duše svemira, dušu ljudskog postojanja, jedinu energiju iz koje izrasta sretan trenutak, jedina stvarnost ljudskog postojanja.
"Priroda nije samo ono što mi vidimo" mislili su ponovo hrabri gledajući u beskraj noćnoga neba.
"Od čega li smo mi i univerzum uistinu satkani?" razmišljali su drugi u svojim laboratorijima i sanjali prostor i vrijeme sjedinjene u četvrtu, svjetlosnu dimenziju našeg postojanja.
"To je san koji će se ostvariti snagom samo izbranih umova." tvrdili su neki znanstvenici.
"To sliči nastajanju nove religije." mislili su sanjari i tražili puteve ka spoznaji te magično- mistične dimenzije.
"Oni koji uspiju sjećanje usmjeriti na sebe sama, koji se uspiju uistinu sjetiti svih svojih prošlih duševnih stanja, tek oni će uspjeti ostvariti i spoznati postojanje u četverodimenzionalnoj stvarnosti trenutka." pokušavali su neki privući pažnju neukih.
Naša stvarnost je višedimenzionalna, tvrde znanstvenici danas i otvaraju nam veći broj puteva ka njenoj spoznaji.
"To je svojstvo još nedokućenih, najsitnijih struna iz kojih smo mi i univerzum satkani. Tri kvantna broja su nam dokazala postojanje kvanta, najmanjeg paketića energije. Na Deskartesovim koordinatama prostora ta tri broja određuju njegovu trodimenzionalnost, ali još uvijek ne potvrđuju dimenziju vremena, trenutak u kojem dolazi do skoka, tog čudesnog nevidljivog Boga u prirodi, nazvanog kvant." govore nam danas sanjari.
Jedan čovjek je u svom intelektualnom ludilu, tražeći sebe u beskraju svog nanouniverzuma, otkrio i četvrti kvantni broj, dokaz za rotaciono gibanje elektrona. Otkrio je vrtnu nebeskog vretena na koordinatama mikrosvijeta. To je, za sada, još uvijek samo misaoni dokaz postojanja dimenzije prostor- vremena, postojanje gravitona u mikrosvijetu, u vrtnji tog malog, ali jakog vretena koje održava ravnotežu i harmoniju u prirodi. Wolfgang Pauli nažalost nije nikada uspio tu svjetlosnu dimenziju pronaći u sebi. On je naslutio postojanje neutrina, drugi su njegovu slutnju dokazali dokazavši da je neutrino u stalnom međudjelovanju s materijom, on ju stvara i razgrađuje u istom trenu. Neutrino, najmanja uistinu dokazana čestica, je danas kandidat za dokazivanje svojstava tajnovite tamne energije, koja sačinjava najveći dio univerzuma i djeluje na njegovo širenje. Bez električnog naboja neutrino slobodno leti prostor- vremenom, spušta se sunčevim zrakama u našu atmosferu i prolazi nevidljiv i neosjetljiv kroz nju, ulazi u zemlju i prolazi kroz nju, ulazi u naša tijela i napušta ih. Neutrino putuje neopažen univerzumom i našom plavom ljepoticom, dotiće nas svojim postojanjem u svemu u nama i oko nas i možda je u njemu skrivena i tajna čudesne energije koja je stvorila svijet.
U našem Neutrinogradu, gradu koji postoji ispod krošnje svijesti se, vrtnjom našeg misaono- osjećajnog vretena, širi vječnost i beskonaćnost, tu vjekuje boginja bezprostornosti i bezvremenosti, tu se rađa sretan trenutak. To je grad u kojem se uistinu čuje muzika nebeskih sfera i u titranjima zvijezda našeg unutarnjeg neba osjeća ritam Bachovih sonata, tu nastaje literatura, poezija, umjetnost. Na obroncima grada na granici između svijesti i podsvijesti izrasta drvo spoznaje u čijim krošnjama cvatu plodovi znanja. Tijelo, duša i um u svom ljubavnom zagrljaju grade taj grad geometrijom snova i arhitekturom umijeća življenja i dokazuju postojanje iskre stvaralaštva u nama, iskre koja nas sjedinjuje sa svemirom. Kada spoznamo i osjetimo krhkost tog čudesnog zdanja u nama, tada osjećamo da ni plava planeta, naša majka zemlja po kojoj, često nesvijesno, koračamo nije nesalomljiva. Tada osjećamo njenu krhkost i ranjivost i onda možemo svijesno sudjelovati u ekologiji i slijediti nove trendove u zaštiti okoliša. Jedino iz nas samih možemo poštovati i slijediti zakone iz kojih je nastao svijet u kojem tako jednostavno i ugodno živimo. Tada osjećamo da sudjelujemo u stvaranju energije sa tog tajnovitog izvora, osjećamo je u sebi i postajemo uistinu slobodni u bespuću Božjeg sna, slobodni pustolovi koji mogu zaploviti, kao Proustova Galija puna još neotkrivenog blaga, ka izvoru svijesnosti spoznavajući da smo dio tog čudesnog sna i da u nama samima treperi energija Stvoritelja, da u sebi nosimo svijest svijeta i svijesni smo da bez nje nebi bilo ni nas ni univerzuma.
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=21824&pr=1
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen