Varijacije na temu, agonije i ekstaze u mom nanosvemiru.

U trenutcima kada uranjamo u dimenziju tišine, osluškujemo zvuk njenoga glasa, kada osjećamo svjetlosnog zagrljaja moć, kada naslućujemo ljepotu neke čudesne blizine mi uranjamo u čudesnu bojama snova obasjanu noć. Tada iznenadna lakoća postojanja uranja u tijelo, sreća se zlaćanom spiralom širi kroz uzdrhtalo tkivo, mreža satkana od venerinog zlata, protkana bisernim cvjetovima duševnoga mira postaje hvatačica samo sretnih snova. Kada ljubičasti sjaj ponire u dubinu oceana želja, pjenušavi nektar puni sretnoga trenutka čaše i opija duše kapljicama sreće u nama se iz podsvijesti trepravo nanobiće rađa. Dlanovima kao laticama ruže grli srce naše, mirisima tek otvorenog cvijeta budi svijest, ucrtava joj nove osjećajne pute. U tijelu se tada zlaćane spirale množe, svaka u svojoj zadnjoj točki krije božje oči, svaka na svom putu dokazuje da svaki djelić tijela, svaka uzdrhatala struna probuđene duše u zajedničkom plesu ka bezvremenu kroči. Na horizontu svijesti iskri tajnovita nanopodmornica, u tajanstvenoj dubini nutarnjeg oceana jutro novo sviće i mi svjetlom spoznaje ohrabreni, srca vedra uranjamo u našeg nanosvijeta nježna njedra.

Nanopodmornica, minijaturna iskra svemirske svijesti, djelić tkiva u kojem sni se kriju, podmorjem naše duše roni, odnosi nas u svjetove sanja, zaustavlja se u koraljnim lukama naših drevnih snoviđenja. U dubini nedostižnoj svakodnevnoj svijesti, u nemjerljvim širinama nanosvijeta, u nedohvatnim visinama nanosvemira ona se kreće u nanosekundama i našom probuđenom dušom širi osjećanja osjećaja tajne moći. Mi tada živimo davno pročtane bajke, osjećamo ljubav u duševnom miru, živimo poeziju davnu, drevne utopije, Atlantidinu tajnu, pobratimstvo lica u beskrajnom naših snova oceanu. Iskre želje naše zvjezdicama beskrajnoga unutarnjeg neba, trnovitog puta pred nama tad nema, tek svjetlosna staza našeg postojanja.
Na granici između jučer i sutra, između života i smrti, konačnosti i beskraja osjećam nanotrenutak u kojem budna i sretna zaplovih podmornicom iz mojih snova. Ljubiti ljubav, osjetiti je u Anđeoskim svitanjima, vidjeti je u podnevnom suncu, naslućivati je u vilinskim šumarcima, slušati je u svjetlosnoj muzici sutona, spoznati je u sretnom pogledu koji se ne zaboravlja, u misli koja će me uvesti u onaj imaginarni dio postojanja iz kojeg ću crpiti svoju stvarnost i budna sanjati ljepotu života i buditi se snovima u zagrljaju mojeg nanosvijeta. Udišem ljepotu i rađam se uvijek iznova u snu. Svjetlo koje me dodiruje se lomi na kristalnoj prizmi sna i u nanogeometriji oblikuje život. Postajem osjećaj o ljubavi koja je nedodirljiva i neopisiva, ona je ljepota i lakoća svjetlosnog zagrljaja, tiha melodija koja se u meni rađa i postaje moja čudesna nanolađa kojom ponekad i budna jezdim ka onoj inače, u beskkrajnom univezumu, za mene nedohvatnoj, svjetlucavoj zvijezdi.

http://dinaja.blog.hr/