U jednoj od onih noći kada smo budni sanjali i gazili nebesku rijeku osjetismo da među zvjezdama nema mostova. Vidjesmo igrokaz jedne drevne legende u modrom beskraju tog sretnog trenutka u kojem sjedinisimo znanost, ljubav, mistiku i vjerovanje u svjetlosnu dimenziju uma. Nebeski vranac je blještao pred našim očima i dokazivao postojanje drugih, nama nedohvatnih svjetova. Uranjali smo u dubinu dimenzije tišine i osjećali njeno gibanje i ritam neke neobjašnjive, ali postojeće melodije u nama. Pegaz je lebdio metaverzumom i u jednom treptaju oka dotaknuo planinu svjetlosti u našoj svijesti. Iz dodira legende i trenutka izroni davno traženo vilinsko jezero smaragdne boje i kristalnoga sjaja. Prisjetih se moje davno napisane priče, prisjetih se davnih osjećaja, davnih izričaja i začuh vilinsku pjesmu o kojoj sam do tog trena samo sanjala. Moj drevni stih zatreperi zvukom udaraca vilinskih ruku o hrid i zaiskri svjetlosnom muzikom svitanja. Da, to je vječno traženi izvor na kojem se rađa dan, to je bila ona neobjašnjiva simfonija koja je odzvanjala mojim unutarnjim svemirom, ona tajanstvena dimenzija postojanja u bezprostoru i bezvremenu. Osjetih mirise proljeća, ljeta, jesni i zime u buketu čudesnih boja, začuh sonatu šume utkanu u zvukove života koji je izrastao iz vilinskog jezera na vrhu svijeta.
"U malenoj šumi na vrhu svijeta, oblakom skrivano, suncem okupano postoji mjesto na kojem vjekuje vilinska dobrota. Uz jezero kristalnoga sjaja, smaragdne ljepote, sjedi vila mala svjetlošću ljubičastom obasjana, vjetrom milovana, sjedi čudesno biće, biće nit boginja nit žena, treperava i snena, trepravo lijepa jedna vila malena. Stoljećima odolijeva ljubavnome zovu trstenice tajnovitog Pana, osmijehne se sretno i zapjeva pjesmu što ju je kao pastirica pjevala pastiru, u onom davnom vremenu sjetnom. Djevojka vilinskoga glasa, danas Ladarica prelijepoga stasa, s neba skida zvjezdani prah i prosipa ga jezerom sreće da u svakom svitanju zaiskri njegov smaragdni sjaj.
Jedne je noći skitnica mjesec prosuo snagu svoje moći i iz vjekovnoga sna probudio pastira poklanjajući mu oblik treperavog leptira. Vila i leptir zaustaviše vrijeme, promijeniše njegov tijek, vratiše se u vrijeme ljubavnih snova, trepravi, lepršavi i sneni, malena vila i leptir svilenkastih krila, krenuše u zagrljaj šumskoga zova. Njihova galija istakana od tkiva drevnih snoviđenja zaplovi oceanom već davno zaboravljenih želja. U tajnovitoj šumi na vrhu svijeta, na jezeru smaragdne boje, vile tkaju svjetlost danju od pamtivijeka i lepršavost uztreptalih krila slijede svjetlost vječnu i svjetlošću svojom lakoću ljudskog postojanja kroje." pjevušila je moja duša davno napisanu pjesmicu i pretvarala je misaou sliku koju pospremih u galeriju sjećanja. Vidjeh sjedinjenje legende i sna u svjetlost tog sretnog trenutka vjerovanja u novonastajuće legende o svjetlosnom zagrljaju u kojem cijeli svoj život trajemo.
Rođeni iz svjetla, svjetlom ovjenčani, djevojka i mladić satkani od nebeskoga tkiva, izrasli iz te dimenzije svete stajahu na hridi velikoga mora, oslobođeni prokletstva nekog zloga vilenjaka, svjetlošću svojom zakoračiše u san o postanku svijeta.
http://pjevaju-vile-slovinske.blogspot.com/
http://pjevaju-vile-slovinske.blogspot.com/2008/02/duga.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen