Ljubav je kozmička zmija, tajanstvena snaga iznjedrena iz vrtologa nebeskog vretena koja svojom spiralnom dinamikom, preobražava onog koga dotakne u čisti ljubavni čin. Contraria sunt complementa, dvojnost suprotnosti u zagrljaju vječnosti, neraskidiva spona istinskog postojanja u sretnom trenutku bezvremena. Prepoznavši u sebi snagu tog tajanstvenog zagrljaja, osjetih da postojim u trinaestom eonu, tu u ovom sada, u carstvu svjetla nad svjetlima.Tu je početak ovog dalekog puta, kroz materijom konkretizirano svjetlo, tu me dotiće klica nove svijesti i ona se rađa iz Sofijinog djevičanskog poroda i postaje ono veliko "Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta. "Ja sam svjetlost" što je proizašla iz neevolucionarnog središta, ušla u evoluciju, zatvorena u gravitacijskom tijelu punom trajanja.
Vrijeme ima krila i leteći tako eonima, ostavlja za sobom sjene prolaznosti. Krilato vrijeme postaje melankolija postojanja, ono gleda unatrag i ne može zaobići ruševine svoje nezaustavljivosti.
Kada se zaustavi u hramu svjetlosti u sretnom trenutku, vjetrovi s Olimpa uskovitlaju Kairosov pramen kose i on ponovo postaje tijek, prolaznost izvan sebe samog, vrijeme u svijetu i njegovoj promjenjivosti. Moje skriveno lice mi kazuje da je vrijeme, ili ono što nazivamo vremenom, dio mene same. Osjećaj koji je u meni prešao u osjećanje, je početak i kraj trenutka, to je beskonačnost u konačnosti tjela, klica mog bezgrešnog začeća, sjenka moje duše, boginja sretnog trenutka koja u meni bdije Sofijinim očima.
Oda života opjevana glasom koji traje već desetljećima, dašak istine o porijeklu vode, postade bujica u oluji vremena gdje je sve osim Kairosa prolazno. Zadržala sam se u trenutku, u hramu gdje još nema vremena, gdje vlada svjetlo nad svjetlima, gdje nevidljivi anđeli snivaju onaj svijet u kojem ću se probuditi. Tu se rađa vjetar i postaje udah i izdah, pneuma, život ... i tu se rađa i umire vrijeme. Svaki pravi osjećaj ima svoj kairos, svoj pravi trenutak. To je trenutak u tijeku vremena, svjetlos nad svjetlima, ona dijeli vrijeme, poklanja mu ritam, stvara harmoniju, ujedinjenje suprotnosti. Da bih shvatila sam početak, morala sam početi živjeti priču od njenog kraja, jer jedino tako postaje razumljiva. Noćas sam ogrnuta glasom u kojem se istopila prošlost i sanjala budućnost, krenula na ovo daleko putovanje.
Stigavši u svijet svjetla, u hram gdje tek bogovi žive, susrećem početak moje prolaznosti i učim je živjeti u svom njenom sjaju. Moje vrijeme ima dva osnovna svojstva, dvije svjetlosne rijeke koje se sjedinjuju deltom sa oceanom života, znanje i mudrost sjedinjeni alkemijskim vjenčanjem u materiju primu, u sretan trenutak spoznaje. Ova nova prostornost je uvijek puna novonastajuće energije, inducirane trenutkom, kad se duša vjetra lomi i postaje udisaj i izdisaj, sjenka moje duše mijenja svoja svojstva. Antologija postojanja, zbirka trenutaka skupljenih u istinu, koju nazivam svojim vremenom, postaje svjedočanstvo o nepostojanju materije.
Sjenka moje duše, čudesna boginja trenutka me, putem istine, dovela do Sophie i podarila vječnim svjetlom ujedinivši u meni alkemijskim vjenčanjem Sola i Lunu, pretvorila me u ono duplo biće nastalo na gozbi bogova. Sjedinjujući u sebi treperavost njihova svjetla, ja plešem svoje istinsko bivstvovanje, šetam eonima i susrećem Kairosa Artemide i Diane, čije se istine ujedinjuju u moju tjelesnost, a one odlaze, svaka u svoj mit pa napuštajući vrata vremena, kradu suncu svjetlo i poklanjaju ga zalutalim noćnim putnicima.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen