Nova medicina za emocije
Ponekad se u mojim zrcalnim neuronima smiješe moja različita lica, ali ja na njima ne prepoznajem osjećaje ugode i užitka. A onda vidim i tuđa lica. Krabuljni ples se upravo odigrava na pozornici mog života. Kako prepoznati iskrenost u tuđem osmjehu? Čiji glas će najaviti "radosnu poruku" iz koje ću spoznati ugodu, a tko će na koncu ubiti kralja?
Tada odjednom u jednom zrcalu vidim svoje lice bez osmjeha i spoznajem da se krivac tom stanju krije u meni samoj. Na stolu leži upravo pročitana knjiga David Servan- Schreiber "Die Neue Medizin der Emocionen".
Autor je uspio tom knjigom, povezati znanstvene spoznaje s porukama od vitalnog značenja i tako je ta knjiga, za mene, postala lijek protiv negativnih osjećaja koji se ponekad u meni kao magla nagomilavaju i mute zrcaljenje ljepote u mojoj glavi, spriječavaju širenje osjećaja ugode u mojm tijelu.
Ponekad se gledamo u zrcalu i ne prepoznajemo se jer u odrazu ne vidimo sebe nego svoju dušu, kao što ju je vidi Narcis i čujemo eho svojh osjećanja svojih osjećaja. Život svakoga od nas je jedinstven i podjednako opterećen igrom sudbine i na svoj način težak. Zaboravljajući to često se uhvatimo u razmišljanju i otkrijemo u sebi zavist prema tuđim životima.
"Oh, kada bi bila lijepa kao Marilyin Monroe ili da barem imam talent Marguerite Duras. Sigurno onda ne bih imala ovih problema s kojima se danas bakćem."
Istina je, nebih imala iste probleme, imala bi njihove probleme. Tada bih svoju ljepotu i svoj talent utapljala u alkoholu i vjerovatno zavidila prodavačici na trgu cvijeća.
"U glavi je mozak, a u mozgu još jedan mozak, emocionalni mozak koji često svjesno neiskorišten regulira rad hormona, određuje otkucaje srca i podiže ili spušta pritisak krvi, usmjerava brzinu probave i upravlja imunim sustavom."
"To nema nikakve veze s emocijama." bio je moj prvi zaključak čitajući tu tvrdnju u knjizi. Probuđena znatiželja u meni me tjerala u avanturu čitanja i tako sam došla do zaključka da smo osuđeni da živimo s još jednim mozgom u unutrašnjosti mozga kojeg priznajemo. Čini mi se kao da smo prokleti posjedovanjem tog često svjesno nespoznatljivog prastarog dijela mozga, djela koji je stariji od naših misli, djela iz kojeg proizlazi ugoda i neugoda naših stanja. Skriven u dubini naše lubanje on nas čuva i brani od opasnosti, iz njega proizlaze instikti, ali u njemu su pohranjene i naše nespoznate emocije, neobjašnjeni strahovi u njemu nastaju naše fobije. To arhaično gnjezdo u našoj glavi posjeduju i sve životinje.
Sjetih se oca hedonizma, Epikura i njegove "radosne poruke". Ugoda čini život životom. Ugoda je najuzvišeniji osjećaj koji možemo spoznati, svjesno doživjeti i onda pamtiti. Ne dozvolimo da kao na ovoj slici Kurta Wennera budemo izvanji promatrači ugode osjećanja osjećaja koja izrasta iz nas sami. Pomislih i vratih se ponovo čitanju knjige o novoj medicini za emocije.
"Životinje koje na sreću ne posjeduju misaoni dio mozga su najbolji predstavnici hedonizma, one žive ugodu nesposobne da na nju djeluju, nesposobne da je kupe ili pozajme na sajmu taština." pomislih sada vjerujući autoru te male knjižice. Počela sam razmišljati o razlikama između čovjeka i životinje i o hedonizmu.
Aktiviranjem osjećajnog ili hedonističkog pamćenja čovjek uspijeva doživljene ugode, uvijek iznova proživjeti, odživjeti i svjesno spoznati. Dobrota, blagost i snaga ljudske prirode se izražava u tome da smo u mogućnosti uistinu osjetiti razliku između ugode i neugode, a emocionalno stanje koje se pri tome budi nam omogućava svjesnu spoznaju i usporedbu tih potpuno različitih osjećaja. Što je paleta zapamćenih ugodnih osjećaja veća to je i njegov izbor veći. Sreća i ljepota, ljubav i zanos su skriveni u paleti onoga što smo doživjeli, osjetili i zapamtili.
Pokušah osjetiti pročitanog, pozvati u sjećanje ljubav, ugodan osjećaj koji izrasta iz osnovne energije našeg postojanja. U mom misaonom labirintu su se smjenjivala sjećanja na djetinjstvo, mladosti, zrelost i trenutak se pretvori u mimohod stanja koja sam prolazila. Djetinjstvo zatreperi spokojem i mirom, osjetih mirise lavande i maslinovog ulja, vidjeh blagi osmjeh djeda i njegovu ruku kako kruhom umočenim u vino gasi svijeću na svečano postavljenom stolu. Srce je otkucavalo davno zaboravljenim ritmom potpune sreće. Mladost, trg cvijeća, ljubav u liku crne pantere se spusti u moju misao. Vrh planine, jezero sreće i zenit ljetnog solsticija protjeraše panteru u zaborav.
Zrelost je puna izmješanih osjećaja, tu prepoznajem sreću, ljubav, zanos, prijateljstvo, tugu, ugodu i neugodu. Vidim se u pustinji osjećajne šutnje, radim, funkcioniram u svakodnevici, odgovaram na pitanja, a pitanja koja samoj sebi postavljam često ostaju bez odgovora, u mojim zrcalnim neuronima prepoznajem osmjehe i vjerujem u njihovu iskrenost, a onda ponovo šutnja u maglovitom oblaku moje podsvjesti.
"Nažalost je teško, u tom velikom izboru osjećaja, prepoznati pravi osjećaj i pretvoriti ga u momentano stanje, u misao o tom stanju. Teško se je odlučiti za istinu, a onda imati hrabrosti o toj istini i progovoriti. Što učiniti s probuđenim osjećajem? Prihvati ga ili odbiti?
Sama odluka je najsvjesniji osjećaj koji bi trebali posjedovati. Spoznati osjećaj, a tada biti u mogućnosti taj osjećaj i opisati, dati mu logiku i smisao, protumačiti ga samom sebi osobnim simbolima, a onda ga znati podijeliti s drugima." čitajući knjigu u mom utjelovljenom umu su se stvarale nove misaone slike.
"Trebali bi se znati obraniti od odluke kojom oblikujemo svoj misaoni um u vladara našim životom. Istina je da on ima jake mišiće, ali nema osobnost. On nesmije vladati, on nam smije samo služiti." izjavio je jedan od najsnažnijih umova prošlog stoljeća i ja vidim nasmiješeno lice oca teorije relavititeta. "Život bez spoznatih osjećaja je besmisleno životarenje."
Svaki novo spoznati osjećaj ugode poboljšava okus stvarnosti, postaje čudesan začin njenog smisla, tajna u našem osobnom receptu postojanja. Smisao i sposobnost osjetiti u sebi ugodu i razlikovati je od neugode danas nazivamo samoosjećajnost, a onaj s kojim te osjećaje djelimo s drugima suosjećajnost.
"Ja ne znam šta bih još mogao spoznati, kao dobro, kada bih izgubio osjećaj ugode okusa, ljubavi, slušanja i na koncu onog čudesnog uzbuđenja pri promatranju nečega lijepog." pročitah među redovima teksta Epikurovu misao.
"Nema ljepote ni ugode ni sreće izvan tijela. Sve je tu u nama samima, u našoj kinesferi. Tko danas želi najaviti "radosnu poruku", trebao bi iz sebe samoga širiti ugodu i znati je podijeliti s onima koji to ne znaju." razmišljam pretvarajući riječi autora knjige "Nova medicina za emocije" u svoj osjećaj.
U mojim zrcalnim neuronima vidim kičasti zalaz sunca na Zadarskoj rivi, vidim zagrljaj vala i pjene, vidim rađanje ljubavi i osluškujem treptaje morskih orgulja i čujem simfoniju mora. Tonovi morskih orgulja me uvode u misao o meni samoj. Ja sam djelić orkestra univerzuma i sudjelujem u nastajanju njegove simfonije." počela sam glasno misliti da bih čula svoj glas.
"Tvoje tijelo je izgrađeno od superstruna koje neprestano titraju. Zamisli tvoje tijelo kao Stradivarijevu violinu, čijim strunama ćeš oblikovati suptilne tonove svog postojanja." odgovori mi glas iza mojih misli.
"Iako misliš da nisi, ti si ipak moderni Homo hedonikus, koji često zaboravlja Epikurovu poruku, pa traži smisao života izvan sebe. Postala si konzument tuđih ideja pa lutaš životom tražeći istinu izvan sebe, ti pasivno promatraš život ne sudjelujući u njemu. Slična si onima koji se nikada nisu svjesno upitali za smisao života, a pokušavaju ipak živjeti taj smisao od prvog do zadnjeg trenutka svoje egzistencije." glas je uzburkavao u meni nove tonove i ja osjetih kako je moje tijelo uistinu sastavljeno od sitnih struna koje trepere u nevidljivom orekstru univerzuma.
"Na ovome svijetu ima dovoljno kruha za sve ljude, dovoljno ruža , ljepote i ugode i dovoljno graška, da, graška u momentu kada njegova ljuska pukne. Nebo prepustimo anđelima, anđelima i vrabcima." treperi u mojim mislima. To je najljepša "radosna poruka hedonizma". Ljepota polja umjesto straha od pakla, grašak umjesto "kruha i biča" za svakoga, kako je to nazivao Nitzsche.
Tada uistinu osjetih da je moje tijelo biološki Stradivarij, da postaje nebeska harfa čije strune dodiruju anđeli iz davnih dječinjih snova. Osjetih snagu izvora u sebi, osjetih snagu homo hedonikusa i uronih u zagrljaj pjeska i pjene u zagrljaj mistike i znanosti. Iz spoznatih osobnih sposobnosti i mogućnosti proizlazi osjećaj ugode, svjetlosna simfonija neizgovorenog koja prelazi u spoznaju ugode, užitka i zanosa.
Tko uistinu spozna poruku drevnog Epikura, tko osjeti snagu njegovih misli, tko to uistinu osjeti i isproba u sebi tome više neće moći odoljeti?
http://moja-kineziterapija.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen