Varijacije na temu, agonije i ekstaze evolucije svijesti.

Čovjek je mjera svih stvari zato dragi čovječe u čovjeku ne zaboravi da bez tebe ne bi bilo ni mistike, ni filozofije, ni religije, ni znanosti, ni umjetnosti. Diogenes je svijećom tražio čovjeka, jer je osjetio da čovjek zaboravlja sebe u sebi i traži istinu u nedohvatnim daljinama mistike, u nedostižnim mislima onih koji prodavaju maglu, šire strah, obećavaju ostvarenje želja postavljajući uvijete koji su tek izmišljene zlaćane krletke sa slobodu duše i tijela. Vjeruj u sebe čovječe, vjeruj u snagu svoga uma i nježnost svoje duše, vjeruj u onu svjetlost koja vodi tamnim stramputicama zlih misli, onu svjetlosnu zraku koja u tebi razbija koprenu tame i najvaljuje odsjaje praskozorja tvoje spoznaje. Na zvjezdanim stazama tvoga unutarnjeg neba iskre ideje, tvoje ideje, u tebi se rađa večernjica i blješti Danica, u tebi odkucava podne sunčanog dana i ponoć odbrojava korake do njegovog rađanja. Osjećam ponekad u sebi drhtavu sumnju u ono što mislim, osjećam i sanjam, osjećam ponekad da u dalekim obzorijima snoviđenja nestaje java, slutim strah izazvan rađanjem nečeg novog, nečeg nepoznatog, a onda se prisjetim misli drevnog filozofa i uranjam u dubine moga oceana, osjećam snagu zagrljaja pjene i vala, vrtnju nebeskog vretena, vidim zvijezdano nebo, čujem muziku sfera, dosežem do vrha svjetlosne planine, ulazim u kristalni hram i znam da uistinu živim. Kada osjetim da se gubim u besmislenostima nekih zastašujućih misli, kada očutim nagomlavanje duševnoga mulja, naslutim nestajanje bistrine vrulje iz koje izranja moja osjećajna ponornica tada zastanem na čas, zgrlim tračak sunca i dozvolim mu da uroni u moj kristalni zamak i milovanjem svojim oživi iskrenje drevnih ideala.  Neizvjesnost, vjerojatnost i sumnja se sjedinjuju u osjećanje osjećaja novih mogućnosti, zalijevaju tek iznikle pupoljke svijesti iz kojih se rađaju leptirići uma i dozvoljavaju im slobodan let nutrinom platonije, kristalne piramide na čijem vrhu se grle svijest i svemir, vrijeme i bezvremenost, prostori i bezprostornost spoznaje. Tada živim u zagrljaju mistike, filozofije i znanosti, osjećam ono što su osjećali drevni mudraci koji su u sebi naslućivali zakone prirode i poečeli ih osmišljavati izričajem svojih poetskih duša. Protagora, Pitagora, Poliklet, Sokrat, Platon, Aristotel i nasljednici njihovih misli, sudionici akademije ideja, sudionici u izrastanju arboretuma ljudske duše su u sebi, u svom mirisnom vrtu pronalazili istine o kojima su pisali i ostavljali ih nama u naslijeđe. Vječni zagrljaj  svjetlosti i tmine, zagrlja dana i noći, zagrljaj godišnjih doba, godina, stoljeća milenija, taj vječni zagrljaj prostora i vremena se zrcali u nešm sretnom trenutku spoznaje.

On izrasta iz Polikletovog kanona u kojem se sjedinjuje simerija, asimetrija i dimanika zakona zlatnoga reza, u njemu se ogleda zlaćana spirala na čijoj zadnjoj točki blješte oči čuvarice svijetlosti koju mi nosimo u sebi. U nama izrastaju molitve, zakletve, proročanstva, mi smo lučonoše života, mi smo početak i kraj vjerovanja, u nama žive religije, mudrost, znanje, umijeće umjetnosti. Mi smo čarobnjaci, medicusi, iscjeljitelji sebe samoga jer mi nosimo u sebi božju komponentu, iskru stvoritelja, vatru početka, izvor svjetlosti, vrelo i ušće rijeke vremena, ocean beskraja i svemir bezvremena. U svakoj i najmanjoj čeliji naših tijela se zrcali duhovnost i ljepota duše univerzuma, u svakoj kapljici krvi se ogleda kristalni hram duše svijeta, u svakoj struni našega tkiva drhti simfonija svemira, iz svake naše misli izrasta kozmički cvijet, iz svakog našeg osjećaja izranja spiralna dinamika nebeskog vretena. U ponekad usnulom prabiću našeg postojanja se krije sveta iskra iz koje se iznjedrio svijet. Odbacimo na tren teleskope, dubinomjere, periskope, mikroskope, radioskope, odbacimo samo na čas produkte industrijske revolucije i uronimo sa nanodalekozorom u bespuće našeg unutarnjeg svemira.  Tu ćemo kao na dlanu vidjeti, doživjeti, osjetiti, osluhnuti, dotaknuti, omirisati cijelu povijest čovječanstva, kozmologije, civilizacije i kulture, tu u dubini sebe ćemo proživjeti cijelu evoluciju, sve revolucije svijesti, sve epohe znanosti. U dubini nas samih se grle mikro i makrokozmos, teorije relativiteta i kvanta, tu u beskraju našeg sna se iskri još ne ostvaren Einsteinov san. U bumbaku naše duše žive anđeli, vile, vukodlaci, božanstva, bogovi i demoni, jer bez nas ne bi bilo ni njih. Čovjek u čovjeku je mjera svih stvari, vječna mjera beskrajnosti i bezvremena svijesti.
http://umijece-pokreta.blogspot.com/