Stubište muzeja Maison & Atelier Victora Horte.
Ova zgrada je jedna od četiri koje je dizajnirao Horta u Bruxellesu koje su zajedno prepoznate od UNESCO-a kao "primjeri najvišeg ostvarenja i izraza utjecajnog Art Nouveau stila u umjetnosti i arhitekturi."
Kada sam se uspinjala ovim stubama imala sam osjećam da se uspinjem ka vrhu kristalne piramide spoznaje, kao da koračam stepenicama ka kristalnom hramu Boga Posjedona u sanjanoj, izgubljenoj Platonovoj utopiji, kao da ulazim u carstvo vječnoga svjetla. Sunce se probijalo kroz stakelni krov i grlilo me suptilnom muzikom novog, starog vremena. Osjetih želju umjetnika koji je inspiriran prirodom, u arhitekturu unio elegantnu profinjenost zakrivljenih ploha i snagu spiralne dinamike. Stubište je živo, ono zrači zrakama zlaćane spirale i ne završava, nego postaje beskraj i bezvremenost prostor- vremena. To je stil koji je dinamikom umjetnikova uma unosio četvrtu dimenziju u djelo, dimenziju promatrača koji postaje sudionikom trenutka i uranja u geometriju prirode, uranja u umjetnost, postaje dio nje. Na granici vremena, na obrocima dva stoljeća su umjetnici poželjeli razbiti getoiziranu ljepotu umjetnosti i iznjeti je iz galerija, muzeja i zatvorenih prostora među puk,, poželjeli su produktima industrijske revolucije udanuti dušu, uljepšati industrijsku proizvodnju, spojiti umjetnost i obrt, oživjeti slike, statue i arhitekturu, dinamikom prirodnog zakona zlatnoga reza ukrasiti bezlične fasade zgrada.
Promatram Klimtovu sliku i prisjećam se Protagorine misli iz petog stoljeća prije Krista. Čovjek je mjera svih stvari. Drvo je živo, ono u sebi krije snagu čovjeka i Polikletovog kanona, osjećam simetriju, asimetriju i dinamiku njegovog kopljnoše, osjećam snagu ljudskog bića, osjećam da je čovjek u čovjeku uistinu mjera svih stvari. Uranjam u vrijeme sjedinjenja umijeća umjetnosti i osjećanja osjećaja, osjećam sjedinjenje mudrosti prirode, znanja i kreatovnosti duše. Misaono se uspinjem granama Klimtova drva života, zaobilazim bezidejno nebo onih koji nisu osjetili u sebi drevnu misao, zaobilazim bezosjećajnost onih koji traže istinu izvan sebe jer nisu uspjeli u sebi osjetiti snagu prirodnih zakonu, snagu izvorne energije, snagu svog unutarnjeg svemira i svjetlucanje ideja, zvijezdica na Platonov nebu spoznaje. Sjedinjujem se sa drhtavom krošnjom umjetnikova kista i na vrhu ulazim u svjetlosnu planinu tisućljetne ljudske svijesti. Koračam obroncima zagrljaja mistike, drevne filozofije i umijeća, tog zdanja iznjedrenog iz svjetlosne spoznaje, čutim snagu kristalnoga sjaja, upijam muziku svjetlosnih niti, dodiruje me multidimenzionalnost ljudskoga uma i čujem melodiju koja mojom dušom treperi, vječna vrtnja bez početka i kraja, dinamika koja ne pokušava svojim ritmom bitak, rast i snagu svjetlosne planine usporiti, zaustavitli ili promijeniti. U zagrljaju tog prirodnog zdanja, na platou kristalnaga hrama nove umjetnosti svojom snagom miluje me vječne svjetlosti snop, kapljice kristalnoga sjaja pretvara u ljekoviti melem za dušu i tijelo. Svijest moja postaje gipka, istače se, rastače se, tijelo pretvara u preslicu sreće, kožu u svilenkasto tkanje nježno, meko, mirišljavo, kao da je izronjena iz kupke mlijeka i meda. Doživljaj mekoće, slatkoće i lakoće dušu moju uzdiže ka vrhu piramide svijesti, odnosi je probuđenom anđeoskom snagom osjetilono, osjećani strop. Kristali drhte zagrljajem duše i materije, iskre toplinu i ljepotu kojom srce glade, tope ledeni nepostojanja sloj, iskrenjem sreće u duši se slade i tijelom šire svilenkasto- leptirastog osjećaja roj. Pore cijelog tijela se tim milovanjem svijetu otvaraju, pupaju u latice kozmičkoga cvijeća, vrtlog nebeskog vretana u sebe zatvaraju i spoznaju spiralna vrtnja je izričaj ljubavi prirode nama, zagrljaj zlaćane spirale je naša i svemirska sreća. U vrtlogu svete spirale nestaje vjerovanje u postojanje materije krute, stubište doma nove umjetnosti živi, drvo života spiralnom dinamikom potvrđuje da je energija postojana, da samo mijenja oblike i tako se probija kroz mrežaste svjetlošću spoznaje osvijetljene osjećajne pute. Uranjam u taj sretnoga trenutak iskreći raj, grlim kristal koji svjetlosnu planinu u mojoj duši stvara, spoznajem da je to zagrljaj bez početka i da ne poznaje kraj, svjetlosni zagrljaj koji sva nesretna stanja, sve bolesti tijela svojom nježnom snagom razara. Osluškujem dlijeto svijesti, ritam duše i srca moga bilo, u svjetlosnoj planini nešto vrlo važno se zbilo, u rudniku znanja, mudrosti i vjerovanja otkriven je dragulj koji je unutarnje sunce u njedrima svojim milenijima od kradljivaca snova krilo, dragulj koji zagrljajem duše i materije vječno u nama živi, čuvarica svjetlosti, kristalna piramida, vječno tražena Atlantida, Kohinor, država sunca, izlječenja duše i tijela hram.
Da, uistinu spoznajem istinitost Protagorine misli. Čovjek je mjera svih stvari, u čovjeku se zrcali cijeli svijet, čovjek je najvredniji kozmički cvijet.
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen