Budimo se iz duge mračne noći ne postojanja, osjećamo svjetlost iz koje izrastaju bogovi i sudbina, miluje nas svjetlosni zagrljaj prostor- vrijeme legendarnog Olimpa, Panteona, Mosora, Velebita. Uranjamo u vječnu stvarnost umjetničkog djela, u Tizianovu sliku i u nama se sjedinju naše, njihove, svjetske legende i mi jutrenjem u srcu mi postajemo svjetlost i na tonovima njenih boja prelazimo sve granice smrtnicima zabranjenog svijeta. Svjetlost i pomilovanje spojeni u prekrasnu sliku Sofijinog carstva, rascvjetani perivoj vremena, metafora raja postade naš trenutak, naše postojanje u snu koji nesvjesno već godinama sanjamo. I nismo više žigosani prvim grijehom i nitko nas više ne može istjerati iz nebeskog vrta jer smo se odvojili od sile teže, postali ono što uistinu jesmo lepršave duše u zagrljaju znannja, mudrosti i ljubavi. Oslobodili smo se religije koja nas je odgajala i oslobodili smo se osjećaja straha, jer strah je ostao kao zla kob iza nas, zdržali smo vjerovanje u snagu koja nas i od nas samih brani. Uzdigli smo se iznad srednjevjekovnog Svetog brda slobodni, jer smo uspjeli preći granicu nedozvoljenih osjećaja, zapalili smo iskre znatiželje čuđenja, žudnje i strasti, a ljubav nas je uzdigla u bezgriješnost duša, u Sofijin svijet vječnog svjetla. Lakoća postojanja u svijetu svjetla i pokreta, lutanje paralelnim univerzumima na strunama svjesti, nas uvodi u svjetove o kojima smo sanjali ili možda samo čitali.
Uranjamo u osamnaesto pjevanje Danteovog raja, osjećamo istinu drevne mudrosti, contraria sunt comlepmenta, promatramo alkemijsko vjenačanje suprotnosti, zagrlja bijelog i crnog anđela u nebesku pticu vjerovanja i susrećemo velikog orla, pticu u kojoj zrcali sve, veliku pticu u kojoj žive sve ptice. Za Dantea je veliki orao Bog, u čijem perju su skupljena sva pera svijeta, sve sudbine i svi životi. Mi prepoznasmo orla u velikom svijetlu i silueti želje, silueti vječne LJUBAVI. Slušam tonove sna, osluškujem svjetlosnu muziku duše i osjećam tu veliku istinu u bojama svijetlosti koje me okružuju. U sredini sredine Danteovog devetog kruga, crni i bijeli biser napustiše školjku i sjediniše se u blistavu spiralu vremena koja se neosjetljivo omotava oko nas. Osjećajući suptilnu simfoniju u sebi mi poletjesmo u visinu, u beskraj Danteovog sna. Kružimo kao velika ptica nad tamom bezdana u kojem su ostali svi grijesi koje su nam pripisivali. Mi trajemo snom jer smo obogaćeni iskustvom trenutka, očišćeni izvorom sa dna Parnasa, dotaknuti Muzama, milovani svjetlošću sa izvora sna mi nosimo vječnosti u sebi. Ulazimo u vrijeme prije vremena u kojem ne postoji ni prije ni poslije jer ovo je naše novo vrijeme, vrijeme bez tame nametnutih nam grijeha, bez krađa snova i prevara, vrijeme sjedinjenja mudrosti, znanja i vjerovanja, vrijeme ostvarenja drevnih utopija, vrijeme Platonove Atlantide, Campanelline Države sunca i Moorusovih snoviđenja, svjetlosno vrijeme istinskog postojanja.
Ljubav je doista najčudesnija energija, ona izrasta iz rijeke Mnemozine, rijeke lijepih uspomena i onaj tko se okupa u kapljicama te tajnovite vode čuje anđeosku muziku i osjeti njenu sangu u sebi, taj je pronašao put ka središtu svoje duše, uronio u dubinu svoga srca, u svijesnost postojanja. Taj je uspio odvojiti jastvo od sebstva, taj zna da je u sebi samom pronašao, taj nikada dovoljno objašnjeni Raj, to vječno željeno kraljevstvo nebesko, vječnu svjetlost koja se u nas spustila iz trinaestog eona i udahnula nam dušu.
Mi živimo LJUBAV je ljubav je sve!
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=19568
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen