Prostor- vrijeme je trajalo u nama. Pejsaž je sličio velikom vrtu pored mora iz jedne od slika velikih majstora impresionizma. Sunce na istoku i Monet- ov osjećaj jutrenja se zrcalio u trenutku i sjedinio se s njim. Panorama trenutka je bila maglovitu sjena u kojoj se arhitektura samo nazirala, ali bila dovoljno snažna da znamo gdje smo i šta vidimo. Trg cvijeća, mjesto s kojeg smo krenuli u život je prostor koji nosimo sa sobom, on je uvijek živ i traje u nama. U ovom treptaju oka se sjedinjuje sa Monet- ovim viđenjem svitanja i neka čudesna svijetlost razbija fasade, gradi mramorne stepenice prema moru, uzdiže fontane, sadi cvijeće i sve pretvara u besmrtnu ruševinu ljepote u kojoj se uvijek ponovo susrećemo. Hram svjetlosti nas sjedinjuje u zagrljaj vječnosti i mi ulazimo u prostor- vrijeme, osjeäamo ga u sebi, živmo u njemu.
"Brodovi su masivni, sagrađeni kao zgrade i činilo se da su i jedno i drugo, kao neke manje Venecije unutar velike, kada su povezani pomičnim mostovima s grimiznim satenima i perzijskim sagovima, nosili žene obučene u brokat trešnjine boje ili u zeleni damast, duž balkona obloženih raznobojnim mramorom. " gledajući u daljinu reče stranac sa francuskim naglaskom u melodiji glasa.
"I više se ne zna gdje završava zemlja, a gdje počinje more, što je još palača ili već lađa, jedrenjak, galija. Sve postaje svjetlost iz koje smo svi istkani. Sve je geometrija svjetlosti, geometrija čudesnog trajanja u trenutku spoznaje." nadovezah se na njegovu misao.
"Zatvoren u sobi, našeg raskošnog stana, sanjao sam ovaj trenutak potpunog mira i ljepote.Sanjao sam ovu geometriju bezvremena, sanjao sam ljubavni zagrljaj nje i njega u trentak istine."
"A mi smo hram svjetlosti i taj zagrljaj doživljavali kroz vaša djela" odgovorih mu suosjećajući s njim.
"Mislio sam da je čovjek biće koje ne može izaći iz samoga sebe, koje druge poznaje u samome sebi i ako protivno govori onda laže. Danas, sjedeći ovdje, u vama spoznajem svoju želju. Nijekao sam osobnosti i tvrdio da je individualni izraz nešto općenito. Diveći se impresionistima želio sam biti njihov psiholog. Odbacivao sam obrise i arhitekturu osobnosti u prostor- vremenu i proučavao element po element materije od koje je moja duša sazdana. Ja nisam bio jedan jedini čovjek, već od sata do sata gusta kolona ljudi, u kojoj je prema trenutku, bilo strastvenih, ravnodušnih, ljubomornih." citirao je svoje davno napisane misli.
"To je bio razorni proces u kojem ste postali samo čvor u tkivu vremena, u kojem je osnova bila istkana od osjećaja prošlosti, a niti isprepletene od emocija sadašnjosti. Zašto niste ubili ratnika svjetlosti u sebi, zašto niste postali ljubavnik ljubavi u hramu bezvremena?" sama od sebe se moja misao nadovezala na njegovu i postala pitanje koje još nije pronašlo odgovor.
"Ratnik je ružna riječ, ratnik razara svjetlost osjećaja, ratnik je izmišljena riječ od onih koji njome opravdavju svoje nepostojanje u sretnom trenutku spoznaje. Sada u ovom treptaju oka osjećam da nisam uzaludno pisao, vi ste uistinu čitali moje knjige." reče tiho
"Vidiš da smo ipak čitali" rekoh pjesniku
"Da nisi uistinu osjećala napisano, danas nebi znala o čemu stranac misli, ne bi osjetila snagi hrama svjetlosti, ne bi znala što je ljubav." glas mu je bio blag ali odrešit.
"Moje vrijeme je bilo prostorno i ja sam čekao trenutak da me dotakne sreća sjećanja, a onda sam te trenutke produbljivao i razvijao."
"Vi ste posjedovali vrijeme u njegovom izvornom stanju ."
"Osjećao sam se suvremenikom stoljeća, želio sam izbjeći smrt koja je samo banalna pojava pamćenja. Umrijeti znači ne imati više uspomena, znači dozvoliti vremenu da ti pobjegne."
"Mi smo od vas naučili da posjedovati vrijeme znači posjedovanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Živjeti u isto vrijeme u jednom, drugom i trećem što znači osjetiti vrijeme u sebi i u isto vrijeme biti izvan njega" govorila sam tonom koji je podsjećao na odgovaranje na postavljana pitanja u školi.
"To je ovaj trenutak istinskog buđenja, vaša strana svijeta koju ste zajedno otkrili" reče on malo uzbuđeno.
"Zar ovo nisu ona dugo tražena vrata vremena? Iza nas je ostao svijet čvrste materije i vjerovanje u nju. Ispred nas je svijet ideja i pravih istina. Nesmijemo učiniti grešku i sagraditi grad koji će drugi moći uništiti, niti biblioteku, ni aleju statua." jedna iskra u nijansama novih boja mi zablješti u mislima.
Trenutak je trajao ljepotom. Bili smo u hramu svjetlosti, bili smo ljubavnici na izvoru vječnosti, bili smo djelić bezvremena i beskraja. Oko nas je svjetlost tkala svoje nježne niti, treperila muzikom nebeskih sfera i dokazivala svoju ljubav, našu ljubav, ljubav svemira. Pjesnik, stranac i ja smo kao stari znanci sjedili u tom predivnom hramu svijesti i uživali u vremenu koje nas je zatvorilo u neku, do tog trena, nepoznatu, ali blješteću dimenziju.
"Želite li nešto popiti" poznati glas prekinu moje misli. Pored nas je stajao čovjek bez godina iz trgovine snova.
"Čaj i madeleine bi stvarno pasali u ovaj trenutak" reče moj bezimeni pjesnik.
"Koji čaj želite?" upita mirno čovjek ne odajući da smo se već jednom sreli
"Ruski" odgovori mu pjesnik ne razmišljajući dugo
"Bilo je to jedne zimske večeri, kada sam se premrznut vratio kući. Mama mi je ponudila čaj i male tortice u obliku Jakobovih školjki" reče sjetno stranac
Čovjek nam donese naručeno. U ovalnoj zdjeli su bile lijepo poredane male slatke Jakobove školjkice. Iz šoljica se širio miris čaja. Porcelan je bio bijel sa zlatnim rubom uz koji je sitnim kičastim slovima pisalo "Misaona Proustiana".
Stranac stavi jednu Madeleine na žličicu i umoči je u čaj. Kada je žličicu prinio ustima promjeni se izraz njegova lica. Tisuću puta sam do sada već pročitala citat iz Combry-a u kojem on opisuje osjećaj koji se širio njegovim tjelom pri kušanju toga do tada nepoznatog okusa. Gledala sam strančevo lice i osjetila emociju koja se mišlju pretvarala u osjećaj.
To je bio trenutak u kojem spoznah snagu misaone Proustiane, spoznah snagu naučenog, pročitanog zapamćenog, osjetih snagu harama prostor- vremena. Marsel Proust živi u svojim djelima i ja sjetih snagu njegovog emocionalnog uma kojom je kvantizirajući svoju misao unosio u moj um cijelo literarno djelo, snagu novoizrastajuće znanosti i moć sadašnjeg trenutka. Ne ratnici, mi smo u tom sretnom trenutku spoznaje, postali ljubavnici ljubavi u hramu svjetlosti.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen