Varijacije na temu agonije i ekstaze u geometriji svjetlosti.

Mi smo djeca svjetlosti, mi rođeni u trenutku sjedinjena svjetla i tmine, iznjedreni alkemijskim vjenčanjem praroditelja, izronjeni iz zagrljaja ljubavnika ljubavi u hramu svjetlosti, mi još uvijek izrastamo iz te fontane koja se krije u bezvremenu i beskraju sna svemira, sna koji traje u kružnom toku rijeke vječnosti. Godina ruže, godina poezije, godina kristalnog sjaja ljudske svijesti je otvorila svoje latice i cvijeta u našim srcima. Svjetlost, bognja koju nazivamo raznim imenima, bog kojem posvećujemo katedrale kiča koje se uzdižu ka nebu, oni su bili uvijek i traju i trajat će do sudnjega dana u kojem će iz pepeljaste svjetlosti, iz njihove vječne ljubavi , iz njihovog strasnog zagrljaja, ponovo nikunuti život i neki dugi mi u njemu. U nježnosti svoje ženstvenosti i snazi svoje muškosti ona i on u ljubavnom zagrljaju bezvremena tkaju tkivo ljubavi i rađaju iskrice u beskrajnosti postojanja. Sjedinjeni u kristalnom cvijetu mira, ljubavi i spokoja, ujedinjeni u svilenkastom pupoljku želje, žudnje i strasti, ona svojom ženstvenošću i on svojom muškosti stvaraju geometriju sretnog trenutka praskozorja u kojem mi na obroncima svjetla i tmine, na granici dana i noći, na međi sna i jave postajemo stražari vremena, čuvari sretnog trenutka, branitelji ljubavi. U geometriju svjetlosti je utkan zakon zlatnoga reza, u njenoj arhitekturi se krije hram ljubavi, odaja vječne tišine i dvorana u kojoj slušamo tonove nebeskog orkestra i himnu životu. U bespuću vjerovanja jedna iskra blješti svjetlošću početka i mi, malene krijesnice ovozemaljskog vremena, sjedinjeni sa univerzumom,  ispijamo snagu sa tog izvora. U kozmičkom arboretumu cvijetamo u pupoljke sreće i postajemo cvijeće ljubavi u geometriji svjetlosti, u arhitekturi beskrajnosti, u zagrljaju svjetlosnog bezvremena.
http://dinaja.blog.hr/