Plesom svjetlosti i sjenke nazivam početak večeri, trenutke u kojima sjena ubrzava korake, da zagrli, da još jednom osjeti toplinu svjetlosti. Spuštanje noći slići padanju pijeska u bezdan trenutka, prisjeća me na korake kojima sam savladavala stazu koja me je vodila nepoznatim obroncima jave, onim predivnim brežuljcima svijesti iz kojih se nazirao san. Na platformama trenutaka osjetih plemenit lahor dubine svijesti i nadimanje srca u bistru suzu vremena. To je onaj treptaj oka, časak srebrenkastog sutona, nježnost koja postaje stih davno zaboravljen i ponovo pronađen u škrinjici uspomena. Promatram kako se pale oči neba i svijeće na svijećnjacima grada. Dogorijevenje svijeća, simboli prolaznosti ovozemaljskog života, znakovi koji dokauju da svaki nepromišljeni korak prolazi golgotu trenutka i često savršava na maslinovoj gori kao prisjećanje na raspeće ljubavi. Ljubav u zagrljaju Ivanjske noći, ljubav sanjana i željena, ljubav u zagrljaju svjetlosti koja ne prestaje, ljubav izronjena iz palemnih jezika vječnosti sama sebe dokazuje i slavi u toj najkraćoj noći godine. Jedne davne Ivanjske noći odsanjah divan san, san kojeg se još uvijek sjećam.
"Čarobna je ova noć u zagrljaju mjesečine dok zvijezde vilinsku muziku čovjeku daruju. Plameni jezici nebo miluju, usnule perunike Ivanjsku moć snivaju, lahor u krošnjama baladom od ljubavi puše, a uzdrhtaloga srca blagdan, noć kada ljubav slave sretne ljudske duše. Čovjek treptajem oka i drhtajem srca leprša po blještećoj cesti i pita se sneno koju od Ladarica će u ovoj čarobnoj noći sresti? Uz jezero sreće iz dlana mu kristalne kapi piju srna i lane, a njegova zaljubljena duša čeka da jutro nove ljepote svane. Usnulo lišće kroz tišinu noćne sjete o ljubavi nježno šušti, sa nazirućim svitanjem tajno šapuće o ljubavnom žaru dnevnoj svjetlosti u kojoj se skrivaju svi živoni gušti. Duša, u zagrljaju Ivanjske noći, čovjekovo srce bezvremenu otvara, daruje mu trepravost nebeskoga žara, šapuće mu romorom osjećajne ponornice da sve tuge zaboravi, da osjeti snagu vječne sunčeve zaručnice, da uroni u ljepotu ljubavnog plamena, u tok rijeke vremena, u tijek svoje svijesti žuboravi. Miluj me nježno šapuće mu vrijeme, okupaj se u božanskom vinu, neka ti u sretnome trenutku uvijek nove zvijezde na duše tvoje nebu kao nove istine sinu. Osluškujem snena ovu Ivanjsku baladu, ladarice mi šapuću slijedi tvoga unutarnjeg sunca trag, svjetlosni zagrljaj tvome srcu blag, treptaj vjetra snova što mrsi ti kosu, i nosi te ovim željenim beskrajem sretnu i bosu. Čujem glas tek iznikle trave, cvrkut nebeskih ptica i sjedinjujem se sa osmijehom vremenskoga lica. Ostajem u zagrljaju Ivanjske noći zauvijek mlada i živim baladu koju ljubav sklada. U tijelu se novi kristali množe, izviru tek probuđeni sokovi, dokazuju koliko ljubav duši i srcu darovati može, koliko se ljepote zaiskri na otvorenom dlanu u samo jednom srećom okupanom danu. Osjećam treptaje leptirovih krila, ubrzane otkucaje dugo uspavanog bila, ljubavni zagrljaj, radost i srca smijeh spoznajući da u sretnom trenutku ne postoji grijeh. Ljubav ne prolazi trnovite staze jer na zaljubljena srca dobre vile paze, svaki trn na putu ka sreći svojim nevidljivim tijelima zgaze. U svitanju sjanom ove kratke zemaljske noći osjećam Artemidine, te čuvarice mjesečeva hrama, moći. To čudesno božansko- vilinsko biće toplinu duši dariva, svojim zagrljajem srce od ljubavne boli iscjeliva, šapuće mu samo lijepe bajke, budi ga toplinom dlanova svojih poput brižne majke. "
Bilo je to davno, u vremenu koje nazivam olujom ruža, osjećala sam se kao embrio u maternici vječnosti, maleno, tek začeto, biće koje čeka da ga poškropi sveta vodica krštenja, biće koje se štićeno opnom bezvremena nije usudilo zaplivati oceanom života. Živjela sam u snovima Platonovu utopiju, osluškivala smijeh delfina koji su branili kapije one dugo tražene osjećajne Atlantide i promatrala kako se kapljice sreće otkidaju od mojih trenutaka i odlaze u nepovrat. Čekala sam prvi ljetni solsticij, osjećajući da će toga dana dogoditi nešto važno, jako važno, nešto što će cijeli moj život promijeniti. Podne ljetnog solsticija sjaji blještavilom sreće i prosipa latice tek procvalih ruža po mom sjećanju. Iako auto u kojem sjedim hrli u nepoznatom pravcu, ja znam da idemo u Ivanjsku noć. Na kraju puta na me čeka iznenađenje.
http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/anatomija-jedne-nesree-ivot-je-mogue.html
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen