U svom poetičnom djelu "O herojskim zanosima" Giordano Bruno razrađuje mit "Diana i Aktaion" i razvija svoju filozofiju svijesne spoznaje. Diana se kupala sa svojim nimfama na jezeru, a znatiželjan lovac Aktaion ju je nagu sa divljenjem promatrao. Bjesna zbog prodiranja u njenu intimnost, boginja ga je iz osvete pretvorila u jelena, kojega su na koncu rastrgali njegovi psi. Rimska boginja lova, Diana, je za Giordana Bruna bila personificirana svjesnost, osjećaj ljubavi i žudnja za znanjem. On u svojim razmišljanjima postaje Aktaion, lovac na znanje i želi postati plijenom njene moći, moći znanja i ljubavi.
"Istrgnuti korijeni što ponovno rastu, to su drevne stvari koje se opet pojavljuju, to su skrivene istine koje se otkrivaju, to je nova svjetlost koja će se, usprkos dugoj noći, pojaviti na obzorju." tako Giordano najavljuje buđenje nove svjetske svijesti, buđenje u svjetlosnom zagrljaju ljubavi.
Izrasla iz najljepšeg mogućeg osjećaja, iz ljubavi koju sam osjećala u domu mojih roditelja, moja mladost je zasjala suncem slobode i ja krenuh u prvu ljubavnu pustolovinu obogaćena njihovim iskustvom. Na trgu cvijeća osjetih titraje srca i poželjeh saznati od kuda dolazi ta ljepota, pokušah slijediti misli Giordana Bruna i uroniti u ocean svjesnosti. Moj studij u kojem sam ulazila u tajne ljudskog tijela i nastajanja pokreta se pretvorio u proučavanje sna iz kojeg se pokret razvija. Negdje u dubini duše sam već onda vjerovala da pokret nije samo njegov vidljivi dio, nego da se njegov početak, kao i početak ljubavi, krije u beskaraju svijesti, u nepreglednim daljinama unutarnjeg univerzuma, u iskricama naše unutarnje svjetlosti. Mladić kojeg sam zavoljela je studirao kraljicu znanosti, novu fiziku i želio kao i ja prodrijeti u najdublji dio materije i tamo osjetiti i dokazati njenu dušu.
Ljubav je tek tinjala u našim srcima, a ja sam željela dotaknuti zračak sunca i uroniti u davnu priču o Diani i Aktaionu, željela sam kao nekada boginja lova odjahati u vječnost, željela sam da me mladić, kao nekada Giordano Bruno Dianu, prati do litice na kojoj ćemo zajedno spoznati ljubav na izvoru. Jednog davno ljetnog solsticija smo krenuli ka izvoru da osjetimo od kuda dolazi ljepota postojanja, da uronimo u kapljice tajnovitog izvora i da izronimo sa kristalno jasnim osjećanjem osjećaja koji nas je tek dotaknuo Amorovom strijelicom. Danas se sa nostalgijom prisjećam tog sudbonosnog dana u mom životu.
Iz radija se šire tonovi tada popularne pjesme "Ruže su crvene.....", a oko mene se širi miris crvenih latica koje je mladić tog jutra pobacao po putu do auta, a na sjedalu me je dočekao ogroman buket crvenih ruža. Udišem miris ljeta i ruža i opuštena u sjedalu zatvaram oči da bih što bolje osjetila uzbuđenje zbog cilja kojem hrlimo. Iznenda se jedno veliko ništa spustilo nad moj, do tog trena, prekrasan svijet. Nađoh se u tunelu kojem nisam vidjela izlaz. Užasna tišina oko mene izazva nepoznati osjećaj u meni. Tama i tišina, noć bez sna je trajala predugo. Prvo što sam vidjela je bilo djedovo lice. Njegov osmjeh mi najavi jutro buđenja. Bjelina zidova oko mene i miris ljekova pretvoriše onaj nepoznati osjećaj u strah. Ležala sam u nepoznatom prostoru u neudobnom krevetu i jedino me osmjeh djeda potsjećao na život prije ulaska u tamu tunela.
U kanalu bura, jecaj vjetra u napukloj kuli, bodež izdaje u srcu. Galebi su plakali za tobom sakrivjući boli u utrobu mora. Na tišini oltara molitva još spava, u školjkama neka davna ljubav u bisere se rađa. Sakriveno blago tvoga postojanja, ljepota tvoga ljeta, tvojih ljeta snaga iz pepela novi život stvara, da zazvone zvona, da pjesma kalama se prospe, da na drevnoj pjaci opet samo sreća sanja. I bit će svjetlo. Nad obalom kobalt noći, more u koroti, ni svićarica nema. Lađe iz nekog tuđeg sna poludjele u kanalu otvaraju vrata pakla. Plamen suklja, proždire povijest Mediterana, ruši stoljeća, a sa napuklog žrtvenika k nebu se diže dim sa mirisom maslina i mandarina. I bit će svijetlo, prosut će se sunce ruševninama hrama, iz pepela će uzletjet, galebi ranjenih krila. I bit će svjetlo i ostat će svjetlo!
Tada poželjeh ubrati plod sa drva spoznaje, počiniti prvi grijeh koji mi je u običnom životu izgledao nemoguć, spustiti se u pakao da bih zaista osjetila vatru, stvarnog života.
"Možda se je stvarno potrebno vratiti unazad u vrijeme mistike i kažnjavanja tijela pa tamo osjetiti snagu vatrenog zagrljaja, snagu misli i jakost osjećaja. Uroniti u kristani zamak svjesnosti i živjeti moderni mit o Diani i Aktaionu. Ne smijemo se zadovoljiti samo gotovim i potpuno reduciranim činjenicama koje nam nudi svakodnevica. Tada više nema čuđenja, znatiželja popušta, žudnja umire, to slabi sjećanje i onemogućava uranjanje u Mnemozinu, rijeku lijepih pamćenja samo lijepih uspomena." pomislih kada sam se, poslije rastanka s mladićem, sama vraćala u moj mali raj.
http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/anatomija-jedne-nesree-ivot-je-mogue.html
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen