"Pored Galileja jedan od važnijih protivnika crkvene skolastike, oslobodilac filozofije od okova crkvenih dogmi, mislioc slobodne misli, stvoritelj konačne istine o snazi ljudskog uma." odgovori mi mladić zagonetno.
"To znam iz škole, ali mene zanima tajnovitost i snaga njegovog karaktera" odgovorih nezadovoljna odgovorom.
"Dok se veliki Galilej pod utjecajem inkvizicije odrekao svojih misli, Bruno umire za svoje ideale." njegov odgovor je bio poziv na filozofiranje.
Filozofirati znači umirati za ideju, a mi smo imali ideje i satima sjedili u sveučilišnoj biblioteci tražeći detalje i slagali mozaik o Giordanu čovjeku.
Ljubav je, u tom vremenu, bila okosnica svih naših razmišljanja, ne obična ljubav iz jeftinih romana, nego duboka emocija iz koje smo gradili svaki svoj svijet i ujedinjavali ga u zajedništvo. Voljeli smo misao i mislili zajedno, voljeli smo život i željeli živjeti slobodno. Bruno je umro na lomači, na Campo del Fiori da bi mi mogli slobodno misliti život i voljeti istine. Njegove misli, zapisane u knjizi "O herojskim zanosima", su svjedočanstvo njegove velike ljubavi. On je Dianu tražio na svojim putovanjima ka spoznaji i bježanjima iz okova duha srednjega vijeka. Ona je bila utjelovljenje njegovog sna i osloboditeljica misli koje su se tako širile izvan zidina Dominikanskog samostana u kojem je na početku svog puta živio, a na koncu orobljen za sunčanu svjetlost, zarobljen u zidinama Anđeoske tvrđave dočekao svoje smaknuće. Diana je bila majka njegovog vjerovanja u mudrost jer u majku crkvu nije vjerovao, bila je tajna ljubavnica, anđeo, zvijezda vodilja, njegovo sunce, svjetlo, život.
Fascinirani istinom njegovog života, njegovom tajnom ljubavi prema ženi koju je nazivao imenom boginje, zaključili smo da je ljubav jedini osjećaj koji inducira snagu za ostvarenje ideja. Ljubav je ona pokretačka snaga koja snove pretvara u život. Bruno je bio utjelovljenje početka novog doba, iz njegovih misli i njegovih emocija je proizašla znanost, ostvaren put slobode misli. Bez njega ne bi bilo enciklopedije britanike niti francuske enciklopedije. On je svojom ljubavi ucrtao put na kojem smo se mi tih godina susretali.
Mala kavana, treperenje jutarnjeg sunca i stol u kutu za dvoje. Noć je bila duga i puna teških misli. Voltair, Diderot, Rousseau i drugi su umorni otišli kući, a jedan mladić i ja, zaneseni idejom o renesansi stvarnosti ostadosmo sami. Kavana je mirisala na cigarete i jeftino vino.
"Mala kavana, treperenje sunca i stol u kutu za dvoje, pa ti me ljubiš zbilja me ljubiš milo, jedino moje." mladić mi odrecitira poznate stihove.
Nečujno kao pantera, ljubav se te noći spustila u srca i uzburkala još više, već uzburkanu krv. Još uvijek omamljeni filozofiranjem probdijene noći mi krenusmo prema trgu cvijeća. Naš Campo dei Fiori postade kulisa za umiranje od ljubavi. Tog jutra zaboravih vile i vilenjake, zaboravih legende s kojima sam rasla, osjetih snagu davno pročitanog mita o Diani i Aktaionu, osjetih snagu metafore kojom je Giordano Bruno mit pretvorio u poeziju znanja, vjerovanja i ljubavi i poželjeh oživjeti mit u sebi i postati boginja lova. Zanesena pričom o ljubavi koja je promjenila svijet tog svitanja sam mladića nazvala Bruno.
"Bruno zamišlja univerzum kao živo biće koje samo sebe stvara, neprolazi i traje u svom vječnom gibanju." rekoh gledajući u nebo. "Tamo gore među zvjezdama u svjesti univerzuma se krije misao o postanku svijeta."
Mladić pored mene je šuteći promatrao treperavu svjetlost koja je projurila iznad nas.
"To nas, prosipajući ljubav, pozdravlja Giordano." rekoh veselo
"Što si poželjela u trenu njenog pada." upita me mladić
"Ono što stalno želim, otkriti istinu početka."
"Čijeg?"
"Našeg."
"Giordano je o tome već napisao stotine stihova i sve se slilo u ljubavnu poeziju koju ti još uvijek gutaš"
"Pitam se što je ljubav."
"To je ono što osjećaš prema meni."
"Što je to što ja osjećam? Lupanje srca, ples leptira u trbuhu, mjehuriće šampanjca u krvnim žilama. Što je to?"
"Ljubav."
"Ne, to je prejednostavno, to je biološko objašnjenje procesa koji u meni traje. Ljubav je puno kompleksnija, ona je uzrok i razlog, ona mora biti izvor i ušće, ona iz nečega nastaje i u nešto se razvija."
"Ljubav nastaje u glavi, tu u milijardama ćelija koje neprestano vibriraju."
"Znači ona je na početku misao, a misao je energija, facit ljubav je energija."
"Giordano je svoju svjesnu spoznaju osjećao kao ljubav prema ženi, kao svoju filozofiju, svoju znanost. " reče mladić.
"Vidiš da imam pravo kada kažem da još uvijek ne znam što je ljubav."
"Sada si pretjerala." reče mi mladić i zagrlivši me upita "Znaš li sada što je ljubav?"
"Znam što osjećam, ali to nije dovoljno. Ja težim ka istinskom znanju u znanju i želim se upustiti u pustolovinu "vrijeme na samim obroncima vremena". Želim osjetiti ono veliko zasljepljujuće svjetlo, trenutak istine, svjesnost spoznaje početka, ljubav u njenom nastanku."
"Zar to nije bilo u gimnaziji na hodniku, u pauzi između kemije i biologije."
"Glupane, to je bila zaljubljenost koja se pretvorila u ovaj osjećaj, ali ja želim više spoznaje, više svjesti o tome. "Panta rei" reče Heraklit u hramu grčke božice lova Artemis. Giordano Bruno je poetizirajući trenutak spoznaje, svoj put ka apsolutnoj istini naziva "Diana", ja želim osmisliti taj osjećaj i dati mu ime koje nije za svakodnevnu upotrebu." rekoh tražeći potvrdu u njegovim očima.
"Mislim da kompliciraš i nepotrebno opterećuješ svoj mozak pitanjima na koje nikada nećeš pronaći odgovor." odgovori mi mladić tonom u kojem više nije bilo onog treperenja koje je u meni izazivalo želju za poljpcem.
"Ako je Giordano zbog toga umro onda to nije nepotrebno razmišljanje." odgovorih mu istim tonom tražeći još uvijek potvrdu u njegovim očima.
"Ti uistinu postaješ okrutna kao Diana, svojim riječima budiš u meni znatiželju, ali ja nisam Aktaion, ja sam samo zaljubljeni budući fizičar koji želi otkriti srž materije iz koje si ti satkana." reče mi mladić grleći me i ja odustah od daljnjeg razgovora o izvoru ljubavi i prepustih se osjećaju koji se tek rađao u meni.
Cvjećarice su slagale pušleke različitih boja. Boje, znakovi osjećaja i ljudskih stanja, zaplesaše pred nama i u nama najljepši ples naše mladosti. Osjetih vrtnju nebeskog vretena, osjetih kako se u meni budi dremuckajuća snaga univerzuma, osjetih svjetlosni zagrljaj bezvremena. U tom čarobnom trenutku spoznah prastaru mudrost u sebi samoj. Contraria sunt complementa šapnuh u vjetar koji nas je sjedinjavao u vrtlog svjetlosti i nosio u prostor- vrijeme ljubavi. On i ona, Bruno i Diana svojim vječnim zagrljajem postadoše metafora ljubavi i svjetlost u sretnom trenutku buđenja u novom snu. Stajali smo od kopljima rađajućeg sunca, srca punog ljepote, glave pune nagomilanih misli, znatiželje, želja i žudinji. Doživjesmo spiralnu dinamiku vječnosti, osjetismo Platonovu metaforu dvojnosti, buđenje prabića u nama, prvi zagrljaj i poljubac koji je uskovitlao lepršanje usnulih leptirića svijesti i krv pratvorio u pjenušavi nektar sreće.
S druge strane trga nam se približavala grupa iz "Blata", male kavane na drugom kraju trga. Njihove poetične noći su isto završavale na trgu cvijeća. Pored nas su prolazili mladi Ujevići, Lorke, Jesenjini i jedan bezimeni pjesnik, očiju boje sna. Njegove oči su mi, pri svakom slučajnom susretu, govorile više od riječi kojima smo se tada služili. Ludilo njihovih misli se jutrima spajalo s zanosom naših. Herojski zanosi naše mladosti su postajali naš život. Bili smo Herosi pred kojima je stajala sretna budućnost, tako su nam govorili, a mi smo ipak htjeli više i činilo nam se da možemo više, željeli smo sjediniti mudrost, literaturu, poeziju i znanost u zagrljaj vječno izlazečeg sunca svijesti, žudili smo za umijećem umijeća vremena.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen