Mi gledamo Olimpijske igre, sportska natjecanja, čekamo uvijek novi spektakl, veselimo se teatarskim predstavama, novim filmovima jer mi smo ljudi, zar ne? Doduše, mi radije gledamo nego što se igramo, ali priznajte, ugodnije je biti „homo ludens“, čovjek od igre nego „homo faber“, čovjek od rada.
"Panem et circenses", kruha i igara, klicali su građani staroga Rima, odlazeći u arene i koloseume da uživaju u borbama gladiatora sa lavovima. Mi danas, sjedimo pred televizorom i biramo jedan od nekoliko stotina TV kanala na kojima igre dolaze izravno u naš dom.
Kruha se uvijek nađe, a i igara koje drugi biraju za nas je dovoljno.
Što je to što danas okuplja više desetaka tisuća ljudi na jednom mjestu osim športa?
Ni do smrti gladna djeca u Africi.
Ni vječni ratovi na istoku.
Ni epidemija zvana zločudna bolest.
Ni ljubav i prijateljstvo o kojem mnogi pišu, u njih se kunu i zaklinju.
Šport i zabava, su danas postale nešto kao nove religije, ali i slično religijama u isto vrijeme i manifestacija onog što je Sigmund Freud nazvao „thanatos“, nagon za uništenjem.
Zar je moguće da nam je potreban kućni red, zar je moguće da smo prihvatili pravila igara koje se već desetljećima odigravaju na plavoj planeti koja kao "Titanik" plovi u mračnu zimsku noć, a moćnici dirigiraju orkestrom po čijoj muzici mi igramo.
Čitala sam i još uvijek dočitavam zadnji roman Hermana Hessea "Igra sa staklenim perlama".
2400-ta godina je još uvijek budućnost, pa nas Hesse već desetljećima svojim tekstom budeći Homo Ludensa u nama uvodi u nama nedohvatnu budućnost i otkriva nam igru kao jedinu mogućnost da se stare vrijednosti ponovo ožive. Njegov Magistar Ludu, ima dvostruko značenje, sjedinjuje igru i školu, igru i život.
Svijet igre, koji svijesno napuštamo odrastajući, je čudesan svijet maštarija i snova. Homo Ludens spava u nama samo ga trebamo znati ponovo probuditi i prihvatiti igru, život i ljubav u izvornom obliku, jer tada se budi i djete u nama, djete koje igrajući se uči i ostaje iskreno, spontano, slobodno i otvoreno u biću, sretno u životu, uvijek spremno za prihavaćanje i uzvraćanje ljubavi. Igra je bila i ostala važan dio razvoja kulture. Iz nje su se razvili ritualni plesovi, teatar, balet, sport, a upravo u tim oblicima pokreta sudjeluje cijelo biće sudionika. Igrajući se, u davna vremena naši praoci su u sebi razvijali svojstva umijeća ljubavi i života i ta svojstva su pohranjivana u naš genetski kod. Homo Ludens, se počeo ponovo buditi krajem 18-og i u 19-om stoljeću, u vrijeme kada je čovjek sticao više slobodnog vremena. Vrijeme industrijske revolucije je odteretilo čovjeka i dalo mu mogućnosti bavljenja sobom samim i svojim željama, težnjama, omogućavalo mu osmišljavanje slobodnog vremena. Mi smo prije par tisućljeća osuđeni i žigosani pečatom prvog grijeha počeli smo zaboravljati tijelo, suzbijati osjetila i gušiti osjećaje. Homo Ludens nije opterećen prvim grijehom, on čista srca i slobodne duše osjeća instinkte, živi osjećaje, voli život i sebe u životu, on igrajući se sa samim sobom stvara čovjeka u sebi, čovjeka otvorena, velika srca.
Kada ova pomalo kičasta fotografija probudi u nama neku davnu misao, kada se promatrajući je prisjetimo mita o drevnom filozofu, onda je to znak da u nama uistinu drijemucka Homo ludens. Probudih usnulo djete u sebi i zapalih Diogenesovu svijeću da pronađem čovjeka u čovjeku. Vidjeh misao o ljepoti života isprepletenu u svjetlost koja je bdjela nad rodilištima. Tek rođeni zapališe svijeće, milijarde malih iskrica zasja nad plavom planetom. San se, kao velika svjetlost nedefiniranih boja, spustio nad zemlju. Na pozornici života snenost svjesnosti svjetlosnim zagrljajem odnosi puk u neki novi svijet, u kraljevstvo metafizike gdje on susreće anđele i demone, svoje rađanje i umiranje u zagrljaju apsolutne ljubavi. Igrajući se svjetlošću i sjenkama dijete u čovjeku pleše vječni ples univerzuma, iskri kao krijesnica na plavoj planeti i ucrtava puteve ka ljubavi čovjeka prema čovjeku.
Portal Magicus, taj Merlinov grad izrastao pod krošnjom vjerovanja, iznikao iz mistike, magije, vidovnjaštva i ezoterike, grad u kojem sam neko vrijeme postojala i pisala o ljubavi i međusobnom razumjevanju, tom gradu posvetih ovaj tekst, sa željom da ne postane arena u kojoj se gladiatori međusobno ubijaju riječima, a publika kliče i uživa. Poželjela sam da riječi pretvorimo u staklene perle kojima ćemo se igrati i igrajući se pisati svoje istine bez gorčine, bez želje za pobjedom, bez vrijeđanja i uvreda. Pisala sam zvjezdanim slovima duše o novoizrastajućoj znanosti, o snazi uma, o djetetu u nama i bezglasno govorila, naučimo prevrednovati svoje ustaljene istine i pokušajmo vrednovati tuđe. Napišimo novi manifest životu i pokušajmo ga i živjeti.
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=18745
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen